|
nata1979
|
20.11.2012. 09:00
Moj dvogodišnjak unazad par dana odbija jesti,piti i piškiti bilo gdje osim kod kuće. Početkom mjeseca poslovno sam bila odsutna par dana (bilo je to prvi odvajanje takve vrste od njegova rođenja). Tokom mog odsustva sve je bilo u redu,osim što se razbolio-dobio upalu grla(dobio antibiotik Silapen),te po mom povratku zbog bolesti izbivao iz vrtića. Nakon mog povratka traži samo mene-samo mama može izuti cipele,ići spavati,obući jaknu i sl. Razumijem da je to reakcija na moje odsustvo i da želi biti uz mene,i to mi nije tolik problem,no sad ne želi jesti nigdje osim kod kuće. Bilo gdje u gostima,kod bake u poznatom okruženju,iako sam tamo s njim ne želi jesti,piti ni piškiti.
Tako je npr. za vikend kod bake sve odbijao,stavi dvije žlice juhe u usta i kao da se sjeti nečega odjednom kaže - ja budem doma jeo i plače. Izdržao je 9 sati taj dan kod bake bez trunke hrane,tekućine a nije htio ni piškiti iako mu se piškilo. Jučer je krenuo u vrtić nakon 10 dana bolovanja. Nadala sam se da će u poznatom okruženju i u vrtićkoj rutini popustiti,ali nije. Čitav dan nije jeo,pio, a popiškio se u gaće jer više nije mogao izdržati. Kad smo stigli kući lijepo se najeo i tražio poslije i puding. Pojeo je jednu žlicu i uz plač viknuo - Neću jesti! Za večeru je opet bio problem,veselio se pripremi jela (zajedno smo pripremali obrok) no kad je trebalo jesti odbio je. Tražio je drugo jelo i iako znam da nije dobro dozvoljavati mu da tako bira,iz stzraha i želje da još nešto pojede prije spavanja,pripremila sam mu drugi obrok. Pojeo je manje od pola i opet ista scena - Ja neću jesti! Kroz par minuta uspjela sam da pojede ostatak uz crtić (isto tako znajući da to nije poželjno).
Imam osjećaj da ga nešto psihički koči kod jela,vidim da je i gladan i žedan i počne jesti ili piti i onda kao da se nečega sjeti prestaje jesti i piti.
Pratit ću kroz par dana da vidim hoće li se što popraviti,a ako se nastavi mislim da ću morati potražiti pomoć.
Voljela bih čuti Vaše mišljenje,da li je to sve manifestiranje njegove reakcije na moj odlazak na put ili je u pitanju nešto drugo?
Zahvaljujem na trudu
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
26.11.2012. 17:35
Draga mama,
na početku bih Vam htjela zahvaliti što ste se odlučili obratiti se za pomoć. Htjela bih Vas potaknuti da u slučajevima kada Vam je potreban što brži odgovor i povratna informacija slobodno nazovete i našu savjetodavnu liniju na besplatan broj 0800 0800 koja je otvorena svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Iz Vašega upita vidim da ste veoma zabrinuti za svojega sina i niste sigurni što napraviti kako biste ga potaknuli da ponovno počne redovito jesti, piti i mokriti. Iznimno je pohvalna Vaša briga i angažman kako biste riješili opisanu situaciju vezanu za svojega sinčića. Dobila sam dojam da ste brižna majka koja svojem djetetu želi pružiti sve što može i da se zbog situacije u kojoj ste se našli osjećate uplašeno i bespomoćno jer niste sigurni što učiniti.
Navodite da su problemi s unosom hrane i tekućine počeli nakon Vašeg odsustva od kuće i da je to bilo vaše prvo višednevno odvajanje. Ako sam Vas dobro shvatila, poteškoće su se prvo manifestirale kao odbijanje određenih aktivnosti poput spavanja i oblačenja bez Vašeg prisustva, proširile se na odbijanje hrane i tekućine prvo izvan kuće (kod bake, u vrtiću), a sada Vaš sin u potpunosti odbija jesti i piti, čak i uz Vašu prisutnost. Vjerujem da Vam je teško gledati svojega sina kako pruža otpor prema hrani i mokrenju te mi se čini da Vas pogoršanje situacije sve više plaši jer trenutno ne pronalazite načina da ju promijenite.
U upitu ste naveli kako sumnjate da je njegovo ponašanje reakcija na Vaše odsustvo od kuće. Istina je da jedan od mogućih razloga njegovog odbijanja hrane, tekućine i mokrenja može biti posljedica separacijske anksioznosti tj. straha od odvajanja koji se ispoljava kao izrazit osjećaj nelagode i uznemirenosti kod djeteta prilikom odvajanja od bliske osobe koja pruža sigurnost, što ste u ovome slučaju Vi. Uznemirenost i nelagoda mogu se javiti i na samu pomisao o ponovnome odvajanju od bliske osobe. Strah od odvajanja karakterističan je za svu djecu u određenoj dobi i u određenoj mjeri je normalan jer pokazuje da je roditelj s djetetom razvio dobru privrženost – jaku emocionalnu vezu koja djetetu, međuostalim, pruža i spomenuti osjećaj sigurnosti. Odvajanje od bliske osobe često je bolno, posebice za djecu, no, ne treba zaboraviti da to isto odvajanje neophodno je za osamostaljivanje i razvoj osobnosti djeteta i njegova odrastanja. Najčešće se radi o prolaznome strahu koji se javlja u dobi od 6 mjeseci pa do 24 - 36 mjeseci, a svoj vrhunac doživljava u dobi od oko 18 mjeseci. Neka djeca prolaze kroz ovu fazu relativno blago dok druga to proživljavaju poprilično intenzivno protestirajući ili očajavajući. Kako će dijete reagirati na odvajanje i ponovno vraćanje bliske osobe kojoj je privržena, s kojim manifestacijama te koliko će trajati prilagodba (koja može trajati od par dana do nekoliko mjeseci) ovisi o individualnim karakteristikama djeteta, njegovoj dobi, stupnju razvoja i obiteljskoj atmosferi u kojoj dijete živi.
Strah od odvajanja može rezultirati rekacijama djeteta koje su prisutne i kod Vašega sina - odbijanje hrane, tekućine i mokrenja. U podlozi tih reakcija najčešće leži pojačana dječja potreba za pažnjom, zaštitom i brigom od strane odraslih, a koju dijete zbog pojačane ranjivosti osjeća. Upravo zbog toga proces hranjenja i mokrenja dijete može vidjeti kao priliku za ostvarivanjem te potrebe, kao priliku kada će ono biti „u centru pažnje“ i kada će roditelji biti maksimalno posvećeni njemu jer odbijanjem hranjenja i mokrenja roditelji će biti prisiljeni intenzivnije i individualnije baviti se njime. Stoga su takve reakcije očekivane i kod kuće, kada dijete pokušava „vezati“ roditelja uz sebe odbijanjem jela. Nije rijetkost da siljenje na hranu ili ucjenjivanje djeteta najčešće dovodi do još jačeg odbijanja hrane i upornosti u svojim odlukama što kasnije može stvoriti dodatne emocionalne probleme kod djeteta. Ono što svakako jest poželjno jesu razgovori s Vašim mališanom u kojem ćete mu uz puno topline, ohrabrenja i podrške pokušati objasniti da bez obzira što mame katkada nema da i dalje ona nastavlja biti njegova „sigurna luka“, njegova mama koja ga voli i koja će uvijek biti tu za njega. Također, poželjno bi bilo i da u razgovoru pitate sinčića kako se on osjećao dok Vas nije bilo, što je radio, s kim se družio. Probajte razmisliti postoji li nešto u socijalnoj okolini (prije i za vrijeme Vašega odlaska) Vašega dječaka što je moglo utjecati na njega na način da sada iskazuje spomenuta ponašanja. Probajte se prisjetiti i je li dijete i prije Vašega odlaska pokazivalo slične reakcije koje su se tada možda protumačile na drugačiji način. Ovo je važno osvijestiti da bi došli do pravih uzroka određenih ponašanja iako treba na umu imati da spomenutih uzroka može biti više i da na ponašanje djeteta mogu utjecati druge osobe ili neke situacijske okolnosti. Vjerujem da Vam nije lako, da ste umorni i preplašeni, ali također vjerujem da će se uz puno ljubavi i strpljenja koje primjećujem kod Vas i situacija vezana za Vašega sina riješiti. U tome procesu „rješavanja“ ne morate biti sami. Simptomi i ponašanja koje ste naveli vrlo su ozbiljni i nužno je da ne bi se izbjegle ozbiljnije tjelesne poteškoće kod Vašega sina, potražiti liječničku pomoć, ako to već niste učinili. Pedijatar koji je specijaliziran za rad s djecom može Vam, osim trenutne intervencije dati i smjernice za dalje koje Vam mogu pomoći u odnosu sa sinčićem. Osim obraćanja liječniku, preporučujem Vam razgovor s dječjim psihologom ili psihologom u vrtiću. Ukoliko ste iz Zagreba, kao program Hrabrog telefona u postoji i Savjetovalište za djecu i roditelje na adresi Bože i Nikole Bionde 32, a naručiti se možete na broj telefona 01/6117-190. Usluge savjetovališta su besplatne.
Podrška Hrabrog telefona dostupna Vam je i putem već spomenute besplatne i anonimne savjetodavne linije na broju 0800-0800, putem chata (radnim danom od 15 do 18 sati na web stranici www.hrabritelefon.hr/chat) ili e-maila (savjet@hrabritelefon.hr). Možete se također ponovno javiti i ovim putem bilo da se radi o novim nedoumicama ili pitanjima bilo da nam javite daljnji razvoj situacije.
Podršku i informacije za sva pitanja s kojima se susrećemo u roditeljstvu možete potražiti i na još jednom mjestu, a to je Telefončić – savjetodavna linija namijenjena roditeljima i drugima koji brinu o najmlađoj djeci. Putem telefonskog broja 01/4850-555 omogućena Vam je svakodnevna dostupnost stručne podrške i informacija iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva. Linija je otvorena od 7 do 22 sata, a njezinim stručnjacima se možete obratiti i putem e-mailainfo@telefoncic.hr. Tim telefončića čine medicinske sestre, patronažne sestre, primalje, psihologinje, socijalne pedagoginje i logopedinje s višegodišnjim iskustvom rada s obiteljima i djecom predškolske dobi.
Za kraj željela bih Vam se još jednom zahvaliti što ste se javili i povjerili svoje trenutne poteškoće vezane za sina. pohvalila bih Vaše nastojanje i brigu kako bi tjelesne i emocionalne potrebe Vašeg djeteta bile zadovoljene. Vjerujem da će se uz trud, entuzijazam i angažiranost čega Vi, draga Mama, imate na pretek, opisane poteškoće otkloniti i da ćete Vi i Vaš sin iznova uživati u blagodatima koje pruža odnos roditelja i djeteta.
Želim Vam puno strpljenja, ustrajnosti i na koncu uspjeha.
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
