Tonx555
|
01.12.2021. 14:05
Pozdrav,
Mama sam bebe od 4,5 mjeseca te me brine to što ne želi ići nikome u ruke, ni djedama i bakama. Naime, sa bilo kime može ostvariti kontakt dok je na mojim ili suprugovim rukama, smije se, guguće,nema plaća no dok ju bilo tko drugi primi odmah počne širiti ruke i jako plakati. Upravo danas sam ju ponovno pokušala dati svekrvi u ruke nakon što joj se smijala čim ju je vidjela no nakon minute kako je shvatila da ju ja ne držim počela je praktički vrištati. Tako nam je sa svima. Molim pomoć i mišljenje. HVALA.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
07.12.2021. 00:00
Draga mama,
hvala Vam što ste mi iskazali povjerenje i podijelili sa mnom svoje brige. Čitajući Vaš upit stekla sam dojam da ste brižna majka i da Vam je stalo do dobrobiti Vaše djevojčice, stoga bih Vas ovim putem najprije željela pohvaliti.
Kažete da Vaše dojenče ostvaruje pozitivan kontakt s drugim ljudima ako se nalazi u Vašem ili suprugovom naručju, a da do poteškoća i reakcije plača dolazi onog trenutka kada je u tuđem naručju. Vjerujem da Vam nije lako gledati svoju bebu u plaču kada ju prime Vama drage i bliske osobe te da biste voljeli da je njena reakcija na druge osobe, osobito bake i djedove, radosna kao u situaciji kada ju Vi držite. S obzirom na to da ovim putem nisam u mogućnosti steći uvid u cjelokupni kontekst i da sam ograničena informacijama o razvoju djevojčice, nastojat ću Vašu situaciju povezati s uobičajenim razvojem dojenčadi u nadi da će Vam nova saznanja i prijedlozi umanjiti brige.
Razvoj djece u dojenačkoj dobi uvelike obilježava kvaliteta odnosa, specifičnije emocionalne povezanosti s primarnim skrbnicima. Dojenčad je ograničena u sposobnosti brige o sebi i u potpunosti ovise o svojim roditeljima, u kojima traže ljubav, toplinu, podršku i zaštitu od svih opasnosti vanjskog svijeta. S obzirom na to da svoje potrebe ne mogu još verbalizirati, preostaje im da reakcijama poput plača daju do znanja da nešto nije u redu kako bi roditelji priskočili u pomoć. Prva tri mjeseca dojenčad nema razvijenu sposobnost prepoznavanja lica pa je vrlo vjerojatno da se neće buniti kada ih osoba koja nije njihov roditelj primi u naručje. Nakon što se polagano počne razvijati sposobnost razlikovanja poznatih lica od nepoznatih, kod neke djece može doći do povećanja straha od nepoznatih ljudi, pa čak i od poznanika s kojima nisu svakodnevno u kontaktu. Posljedično dolazi do uznemirenosti djeteta, povećanog opreza s drugim osobama te burnim reakcijama plača kakve ste i Vi opisali, a izlaz iz takve situacije dijete nalazi u roditeljima koje prepoznaju kao svoju sigurnu bazu gdje će biti zaštićeni i dobiti emocionalnu podršku. Prema Vašem opisu, zaključujem da Vaša djevojčica Vas i Vašeg supruga prepoznaje kao ranije spomenutu sigurnu bazu i da ste u njenim očima svojevrsni zaštitnici, što je korak ka razvoju sigurne privrženosti koja je ključna za adekvatan emocionalni razvoj svakog djeteta. Također, ohrabrujuće je da, u situacijama kada ju Vi držite u naručju, ona ostvaruje pozitivan kontakt s drugima, osmjehuje se i pokazuje znatiželju. Na taj način istražuje svoju okolinu, ali uz određenu dozu opreza i povjerenja koje je u Vas stekla. Neka djeca se brže prilagođavanju na nepoznato, dok je nekima potrebno malo više vremena da se oslobode i opuste te je u tom slučaju potrebno uložiti malo više truda i strpljenja kako bi ih ohrabrili da se osamostale. To ne znači da je potrebno u potpunosti izbjegavati druge osobe ili pustiti dijete da plače satima u tuđem naručju dok se ne smiri, nego je važno pronaći pristup koji će odgovarati upravo Vašem djetetu kako bi steklo povjerenje i u druge osobe te bez tjeskobe i nelagode bilo u njihovoj prisutnosti.
Ključan način kojim je moguće smanjiti djetetov strah u interakciji s drugim ljudima je polagano, postupno prilaženje i približavanje djetetu, za razliku od naglog i usiljenog pristupa. Za početak je važno da ste Vi kao roditelji u blizini svoje kćeri kada joj prilaze druge osobe. Jedna je opcija da ju Vi držite dok osoba pokušava uspostaviti kontakt s djetetom, a druga je da budete u blizini djeteta dok je položeno, primjerice, na podlogu za igranje i da joj osoba na taj način pokuša prići. Važno je da dijete osjeti toplinu od strane te osobe i da se najprije igraju najdražom igračkom, rade šaljive izraze lica, pjevuše ili bilo što slično što odgovara i animira Vašu kćer. Vaša blizina će za to vrijeme njoj pružati utjehu i zaštitu ako joj nešto ne odgovara. Za privikavanje na osobu i oslobađanje od straha i tjeskobe će nekada možda trebati duži period ili učestalije posjete, ali potrebno je prilagoditi se njenim reakcijama. Možda će njena reakcija plača nekada obeshrabriti Vaše bližnje, ali važno je ustrajati i malim koracima napredovati ka cilju, iako to nekad uključuje pristup s malo veće udaljenosti od zamišljene.
Za kraj Vam još jednom želim zahvaliti što ste se javili i što aktivno tražite odgovarajuće načine za nošenje s teškoćama s kojima ste se susreli te bih voljela čuti što mislite o ovome što sam napisala. Također Vam želim naglasiti da se uvijek možete javiti ovim putem, putem linije za mame i tate Hrabrog telefona na 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili pisati na savjet@hrabritelefon.hr.
Želim Vam puno sreće i lijepih trenutaka u ulozi roditelja Vaše djevojčice.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|