Autor
|
Poruka
|
nana1
|
24.05.2013. 08:15
Poštovana,
Majka sam curice od 6 i pol godina. Curica ima 4 i pol-godišnju sestru i trogodišnjeg brata, i u interakciji s njima ona je normalna, vesela zaigrana djevojčica. Međutim, u kontaktima s drugom djecom nastaje problem. Zatvorena je, povučena i rezervirana i teško ostvaruje ikakve odnose s drugom djecom. Prvi put je krenula u vrtić s četiri godine, odustali smo nakon nekoliko mjeseci jer je bilo očito da se ne uspijeva prilagoditi i da je nesretna. Doslovno je "patila u tišini", jer je svaki dan uredno bez protesta odlazila u vrtić (nakon što smo joj objasnili da mora), i cijeli dan bi prosjedila na klupi podalje od druge djece čekajući da tata dođe po nju. Pri tom se ne može reći da nije bila zainteresirana za drugu djecu, ona ih je promatrala, znala ih je poimence i pričala kod kuće o njima - ali se nije uključivala u njihove aktivnosti, nije znala uspostaviti kontakt s njima (ovo znamo od teta u vrtiću, koje u tome nisu vidjele osobit problem?). Isti obrazac ponašanja ponovio se kad je krenula drugi put u vrtić, s 5 godina, ali onda je situacija bila ublažena činjenicom da je i sestra išla s njom u vrtić. Bez nje nikako nije htjela ići. Pa opet isto ove godine u maloj školi - išla je sa susjedom vršnjakinjom koja joj je jedina prijateljica, bez nje nikako. U susjedstvu inače ima mnogo djece njezine dobi, ali ima samo tu jednu prijateljicu s kojom se druži, i taj kontakt jedan na jedan još nekako funkcionira. Ali čim se radi o malo većem društvu, primjerice na dječjem rođendanu, ona se zatvori, uvuče se kao puž u kućicu, i ne sudjeluje u njihovim igrama čak i ako većinu prisutne djece zna. Ona u tim prilikama pati, i meni je kao majci to teško gledati.
Ovdje moram napomenuti da sam i ja sama u djetinjstvu bila gotovo ista kao moja kćer sada, tim više je razumijem i žalim jer se sjećam svojih vlastitih osjećaja iz toga vremena. Ali ne znam kako da joj pomognem. Uz to, ja se svojih teškoća u uspostavljanju socijalnih interakcija nisam oslobodila ni kasnije, i to mi je pričinjalo probleme u svim aspektima života. Ne bih htjela da se to i mojoj kćeri dogodi. Što mogu učiniti da joj pomognem?
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
29.05.2013. 11:20
Draga Mama,
ponajprije bih Vam se željela zahvaliti na javljanju i ukazanome povjerenju. Vaše javljanje ukazuje na Vašu majčinsku brižnost i angažiranost oko kćerkice, na Vašu želju da „olakšate“ njezinu interakciju s drugima, da je potaknete da izađe iz, kako ste nazvali, „puževljeve kućice“. Ne treba zaboraviti da je roditeljska uloga jedna od težih u životu i njezini zahtjevi u nama često znaju dovesti do umora, iscrpljenosti i bespomoćnosti. Sve to treba smatrati dijelom roditeljskoga staža koji u sebi osim lijepih trenutaka ima i one zahtjevnije, s kojima ste se Vi, draga mama, samim javljanjem i traženjem pomoći, uhvatili u koštac i to je vrlo pohvalno.
Naveli ste nekoliko konkretnih situacija i ponašanja svoje kćerkice koja Vas zabrinjavaju i u vezi kojih tražite savjet. Čini mi se da se osjećate pomalo frustriranom jer niste sigurni što učiniti, posebice zato jer, kako ste napisali, prepoznajete sebe u svojoj curici, prepoznajte malu, povučenu djevojčicu koja sama sjedi u kutu. Navodite da je Vaša djevojčica povučena i sramežljiva u kontaktu s drugom djecom, čak i s onom koju poznaje. U narednim ću se „redovima“ ukratko osvrnuti na sramežljivost ili povučenost za koju mi se čini da je prisutna kod Vaše djevojčice.
„Problem“ povučenosti koji navodite često se javlja kod djece (posebice djevojčica). Neki od stručnjaka koji su se specifičnije bavili ovom tematikom povučenost su definirali kao sklonost pojedinca da se povlači u sebe i izbjegava socijalne kontakte. Prema njima, postoje dva tipa povučenosti: genetski uvjetovana (naslijeđena), koja je dio nečijeg temperamenta te stečena povučenost koja je rezultat okolnih odgojnih utjecaja tj. ona koja se stječe kako se dijete razvija (najčešće putem nagrada za neko ponašanje i kazni za ponašanje). Spomenuli ste da ste i Vi iskazivali slična ponašanja poput svoje kćeri tijekom djetinjstva pa stoga mogu pretpostaviti da se kod Vaše kćeri radi o sramežljivosti i povučenosti koja je odraz njezina temperamenta. Kažem pretpostaviti jer mi se čini da na temelju dobivenih podataka upravo ili „jedino“ to i mogu učiniti. Laički rečeno, sramežljivost je „dio nje“, „dio onoga što ona jest“. To ne znači da treba dići ruke od nastojanja da joj se olakša socijalizacija, ali mislim da nije nužno očekivati da ćete je „izvući“ iz povučenosti. Kod genetski introvertirane (sramežljive) djece osnovni je cilj olakšati im snalaženje i funkcioniranje u nekim specifičnim situacijama (npr. boravak u vrtiću, školi i slično), a da se upravo to trudite učinite jasno mi je iz Vašega upita.
U nastavku ću napisati neke od korisnih odgojnih postupaka koji su se pokazali korisnim u odgoju sramežljive ili povučene djece. Ono osnovno što sramežljivom djetetu treba jest roditeljeva poruka da ga prihvaća u njegovoj jedinstvenosti i posebnosti (u ovome slučaju, čini mi se, bez pretjeranoga izražavanja roditeljeve potrebe da ga promjeni i učini otvorenim i izrazito komunikativnim), stvara odnos u kojem mu dijete može bez rizika iskazati svoje osjećaje, misli i doživljaje, iskazati svoje potrebe i doživjeti ugodu njihova zadovoljavanja. Usto je važno oblikovati sigurno i poticajno materijalno i socijalno okruženje koje će pobuditi djetetovo zanimanje za vanjski svijet i u kojem će ono steći pregršt pozitivnih iskustava. Dojma sam da tu roditeljsku „zadaću“ dobro ispunjavate.
Osim navednih ponašanja kojima se kod djece stvara osjećaj prihvaćenosti i sigurnosti, sramežljivu je djecu korisno poticati na socijalne, društvene aktivnosti te ih podučavati kako se u takvim situacijama ponašati. Bilo bi korisno da pokušate, primjerice, zajedno s kćerkicom pronaći neki hobi, aktivnost koja joj je posebno draga te ju potaknete na uključivanje. Može se raditi o ritmici, učenju stranog jezika, radionici izrade nakita ili bilo kojoj drugoj aktivnosti; najvažnije je da djevojčici aktivnost bude vrlo primamljiva i poticajna jer će u takvoj situaciji puno jednostavnije uspostaviti kontakt s drugima. Ono što Vi možete učiniti da joj olakšate uspostavu komunikacije s drugima jest da prvenstveno i sami budete društveni i vedri u kontaktu, dajete joj jasne upute za započinjanje verbalne komunikacije, npr. „Sara, dođi se upoznati s Mašom.“; da se trudite ne raditi za nju niti govoriti umjesto nje drugoj djeci ili odraslima te ju pustite da to učini svojim ritmom i načinom – ako ne učini odmah, potrebno joj je dati za pravo da to učini ili kaže kada bude spremna. Pri takvom razgovoru možete naglasiti prednosti suradnje i zajedniče igre, npr. „Ako s nekim nešto radimo, on nam može pomoći.“. Svakako je korisno poticati i ohrabrivati situacije u kojima će uvježbavati komunikaciju i socijalno snalaženje, ali postepeno, bez forsiranja i pritiska. Možete izabrati i priče i slikovnice s usamljenim likovima koji na kraju nađu put k drugima, primjerice Pfisterovu „Ribu duginih boja“, „Pričajmo o mami i tati“ Brune Proface, Lovrićeva „Djeda i repu“.Možete se poslužiti i malim „trikom“, diskretno nagradite djevojčicu za svaki i najmanji pokušaj komunikacije s drugima – nasmješite joj se, namignite, odobravajuće kimnite, tiho ju pohvalite. Ono što je najvažnije, a iz Vašeg sam upita stekla dojam da to već jeste – budite tu za nju kad Vas treba, budite joj oslonac i sigurna luka.
U svojem ste upitu spomenuli ste da se Vaša djevojčica ne snalazi najbolje u velikim kolektivima, primjerice na dječjim rođendanima. To je sasvim razumljivo s obzirom na činjenicu da su takve situacije vrlo bučne, intenzivne, prepune podražaja, što djeci kojoj je potrebna sigurnost i struktura može predstavljati veliki problem. Važno je stoga da otvoreno razgovarate sa svojom djevojčicom. Korisno je izbjegavati naglašavanje djetetove povučenosti, izjavama poput „Ja znam da se ti ne voliš družiti s drugima“, ali, s druge strane, svakako je korisno s djetetom razgovarati o tome što mu je teško u kontaktu s drugima, čega se boji ili srami, što mu tada pomaže, što tada očekuje od mame i sl. Potaknite ju da Vam ispriča kako se osjeća u pojedinim situacijama, što ju muči, što želi, što od Vas očekuje, pa onda zajedno dogovorite daljnje korake.
Ukoliko se želite još detaljnije pozabaviti tematikom odgoja djeteta, predlažem Vam da pročitate knjige „Vaše kompetentno dijete“ Jaspera Julla te „Odgajam li dobro svoje dijete?“ Gordane Buljan Flander i Ane Karlović ili pak knjiga „Kada nas dijete zabrinjava- uobičajena razdoblja djetinjstva ili ozbiljni problemi?“ autora Rite i Johna Sommers – Flanagan u izdanju Ostvarenja d. o. o..
Naposljetku, željela bih Vam ponuditi i opciju besplatne i anonimne savjetodavne linije Hrabroga telefona svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800, koju možete nazvati ako Vas još što nešto muči te popričati s educiranim volonterima. Također, Hrabri telefon ima i chat na www.hrabritelefon.hr, svakim radnim danom od 15 do 18 sati na koji se možete obratiti i e-mail savjet-@hrabritelefon.hr. Možete potaknuti i Vašu djevojčicu da nazove dječju liniju Hrabroga telefona na 116 111 koja je također anonimna i besplatna i na kojoj rade volonteri koje će je rado saslušati i pružiti podršku ako joj je ona potrebna.
Još jednom bih Vam se zahvalila na javljanju i ukazanome povjerenju. Ukoliko imate bilo kakvih pitanja uvijek se možete ponovno javiti i ovim putem. Potičem Vas da ne posustajete u svojoj brižnosti i posvećenosti djeci jer kao što vjerujem i sami znate ta mala bića izvor su neiscrpne topline i ljubavi uz naravno, poneki nestašluk koji cijelu ovu roditeljsko dječju priču učini zanimljivijom.
Želim Vam puno strpljenja i uživanja u svojoj dječici te uspjeha.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
nana1
|
30.05.2013. 02:40
Najljepše Vam zahvaljujem na brzom i iscrpnom odgovoru!
|
Aura
|
30.06.2013. 07:00
Poštovana! Imam dvoje djece od kojih je sin (mlađe dijete-22 mjeseca) već dva puta hospitaliziran, dok je starija kćer od 3 godine u ta dva puta po tjedan dana bila samo sa bakom, ponekad sam jedva stizala samo da ju stavim u krevet. Ona je to na "prvu" super podnosila čak i pred jutro kad mi je alarm zvonio govorila da požurim kako braco ne bi bio sam. U tim danima stavljala sam ju da spava sa mnom jer noću je znala dozivati svog malog bracu. Posljedica se vidjela tek poslije - ona se boji ostati sama, čim primjeti da je ostala sama u prostoriji tužno viče kako smo ju ostavili i bježi van. strašno se trudim da joj objasnim kako ju nikada neću ostaviti, da sam uvijek tu za nju, rijetke su prilike kada ostanu na čuvanju kod baka,a još rijeđe kad bake dolaze prije njihvog buđenja ali i onda joj unaprijed objašnjavam što ju čeka. U tim situacijama nikad nema problema, jedino je problem što ona često u meni nerazumljivim situacijama strahuje da ću je ja ostaviti. Što se tiče mlađeg sina ne znam koliko je za mjeriti to što je kao dojenče imao nekoliko osoba kojima je htio na ruke, ali taman kad je počelo vrijeme socijalizacije sa drugom djecom on je prvi puta hospitaliziran. Do tada je puzajući se igrao sa svojom sestrom i dvjema sestričnama, nakon toga je prihvatio još 2 djece koja su se s njima igrala, ali ne voli da ih se dira. On će u 2. mjesecu 2 godine, a uopće ne prihvaća drugu djecu u svoje društvo i potpuno se zatvara, ponekad uzme igračke i sakrije se iza namještaja kako bi se sam igrao. Čim se netko približi on se odmiče ili se penje po meni ili suprugu i na vrlo iritantan način oduzima pažnju. Ukoliko tako netko dođe kod nas vrlo lako cijela situacija stvara kod nas nervozu što automatski prenosimo na malenoga, ako ga probamo lagano odmaknuti od sebe to rezultira ogromnim i vrištećim plačom. Zbog njegove bolesti (bronhitis) pulmolog nam je rekao ako ikako možemo da izbjenemo vrtiće za oboje djece. Moje pitanje je sad: što se tiče curice da li da samo čekam i ustrajem u priči kako ju nikada neću ostaviti, da li će ju to proći? a za sina, što da učinim po pitanju socijalizacije? njega sve zanima ali nikako da se opusti, od zadnje hospitalizacije ne želi ni dijeliti igračke, dapače otima ih pogotovo ukoliko se radi o njegovima, čak i bebama ih otima, a nedavno je u nekim svojim "živčanim" stadijima igre sa sekom počeo i grebati ju i gristi. A ovo oduzimanje pažnje nas roditelja sve više postaje frustrirajuće, sve je veći i veći.Da li sam u pravu kad kažem da su to sve posljedice, kod sina, hospitalizacije i izolacije, te kod kćeri to što me nije bilo uz nju jer što se tiče nje na supruga tako ne reagira, a njega danima zbog posla nema? Što mogu još učiniti sama? Još da napomenem za sina, to njeovo oduzimanje pažnje je u tolikim razmjerima da su mi se ljudi počeli najavljivati ranije kako bih skuhala kavu ili ukoliko se radi o bliskim prijateljima oni dođu i sami se poslužuju jer su meni obje ruke zauzete. Hvala Vam unaprijed
|
sneky88
|
30.06.2013. 15:00
Poštovani,
imam curicu koja će u 8. mjesecu napuniti 4 godine, i koja od 2. mjeseca ima nekakav strah da ću ju ostaviti. Ja njezin strah shvaćam ali neznam kako da se postavim, jer razgovori nemaju nikakvog učinka. Da bi i Vi shvatili njeno ponašanje pokušat ću vam na što kraći način objasniti zbog čega je došlo do toga. Zadnjih godinu i pol nam je bilo prilično turbulentno, a da ne pričam o zadnjih 6 mjeseci. Ja inače ne radim nigdje, od njenog rođenja sam uz nju i nikad nisam imala problema s njom što se tiče ostajanja kod bake, tete, nije hodala stalno za mnom i bila kao priljepak, mogla sam ujutro bez problema u pekaru otić dok bi ona gledala crtić (pekara je 3 kuće od moje), otić u bašču, na dvorište...dovoljno je bilo da joj kažem mama ide tamo i tamo brzo ću doći, budi dobra,naravno ono što kažem to uvijek i ispunim, nikada joj nisam lagala niti ju prevarila. Ona je jako bistro dijete kojem ste sa razgovorom sve mogli objasniti. Međutim, desilo se sljedeće, u 11.mjesecu prošle godine joj je umro djed koji je živio s nama u kući, teško da djete možete ograditi o svega toga šta se dešavalo, ali ipak ona je bila super, na lijep način smo joj objasnili da je dida otišao na nebo, pokazali smo joj grob, išli smo zajedno čistiti, stavljati cvijeće, svijeće. Moj suprug (ima 26godina, mama mu je umrla kada je imao 2.godine) jako teško je podnio gubitak oca, uz depresiju i panične napadaje ne moram vam reći da se situacija u kući jako promjenila. Onda je samovoljno otišao na odjel za duševne bolesti i tamo bio 10 dana, i od tada se moja cura promjenila. Prvu promjenu sam vidjela kada sam jedan dan otišla po poštu, vratila se nakon manje od minute i vidjela nju kako panično plače,od tada je sve krenulo. Jedno vrijeme ju je stalno bolio stomak, bilo joj muka, bila bi ''bolesna''. Ne mogu napustiti prostoriju da ona ne viče gdje sam, gdje idem, kada ću doći, jel može ona samnom. Na početku sam ju svagdje vodila sa sobom,kada se tuširam, kada se presvlačim, kada odem po poštu, u bašču, trudila sam se objašnjavat joj svaki korak koji ću napraviti, objašnjavam joj i sada ali nema nikakvog učinka. Ja shvaćam da je nju strah da ću se ja ''izgubiti'' kako ona kaže, jer je ostala bez dide i tata je otišao na kratko od kuće,pa misli da ću i ja otići, ali ne znam kako da to promjenim. U više navrata sam joj objasnila da se mama ne može izgubti, da sam ja tu, da će ona uvijek imati svoju mamu i svoga tatu. Strah me da to ne postane puno veći problem, za sada je to ok, ostane ona na čuvanju kod tete ili bake, čak je pristala sama spavati u svojoj sobi koju smo joj napravili prije mjesec dana, do tada je spavala u svom kretiću u našoj sobi, ali me strah da to ne postane veliki problem, jer vidim kako vrijeme odmiče da nema napretka, da moja cura postaje sve plačljivija, isplašenija, a ja neznam kako da joj pomognem.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
08.07.2013. 16:25
Poštovana mama,
Najprije Vam se želim zahvaliti na javljanju i ukazanom povjerenju. Iz Vašeg upita stječem dojam da ste brižna majka koja svojoj kćeri želi omogućiti bezbrižno djetinjstvo i odrastanje. Vjerujem da Vam nije lako s obzirom na novonastalu situaciju u kojoj ste se našli te mi je vrlo drago što ste se odlučili javiti za savjet. Također, čini mi se da se brinete da bi trenutni problemi mogli postati još veći te da bi to moglo imati ozbiljne posljedice za Vaše dijete pa sam sretna što Vam mogu na neki način pomoći, pružiti podršku i ohrabriti Vas u ovoj situaciji koja često muči i brojne druge roditelje.
U upitu koji ste mi poslali navodite da je do promjene u ponašanju Vaše kćerkice došlo nakon djedove smrti koja je snažno pogodila Vašeg supruga, te je on zbog depresije bio odsutan određeno vrijeme. Vjerujem da je taj događaj utjecao na sve Vas te da se nije bilo lako nositi s gubitkom voljene osobe i svime što je kasnije uslijedilo. Smrt bliskih osoba je stresan događaj koji jednako pogađa i ´velike´ i ´male´. Naveli ste kako ste s djetetom razgovarali o djedovoj smrti, da ste zajedno išli na groblje, nosili cvijeće i svijeće, te da je sve to Vaša djevojčica dobro prihvatila. Roditelji ponekad u ovakvim situacijama znaju izolirati dijete jer misle kako će ga na taj način poštedjeti patnje i boli ili misle kako dijete ne može shvatiti ono što se događa oko njega. No, djeca jako dobro osjećaju i ´upijaju´ sve što se događa u njihovoj okolini. Stoga bih, prije svega, pohvalila način na koji ste pristupili svojoj djevojčici u tom stresnom periodu njenog odrastanja.
Emocionalnu reakciju malog djeteta ne određuje sam događaj već i reakcije okoline, reakcije najbližih koji su ujedno važni modeli njegovog ponašanja, a to ste ponajprije Vi i Vaš suprug. Ako su osjećaji roditelja snažni i reakcije intenzivne, dijete će to primijetiti i osjetiti. Način na koji pokazujemo naše osjećaje utječe na osobe koje su oko nas i koje ih primjećuju. Vjerujem da je Vašem suprugu bilo izuzetno teško nositi se sa očevom smrću i moguće je da je to utjecalo na ponašanje Vaše kćerkice. Nakon gubitka voljene osobe, koja je zauzimala važan dio života, potrebna je prilagodba na novu situaciju, kako Vašem suprugu tako i Vama i djetetu. Pohvalno je što je suprug potražio pomoć ukoliko se nije mogao sam nositi sa svojim osjećajima nakon smrti oca i bilo bi vrlo dobro da stručnu pomoć potraži ukoliko i dalje osjeća potrebu za tim.
Kada je riječ o dječjem strahu od odvajanja, moram reći kako takve situacije zahtijevaju puno truda i strpljenja. Čini mi se kao da ste pomalo i umorni te sumnjate u to da rješenje problema postoji. Sasvim je razumljivo kako nakon puno pokušaja koji ne donose poboljšanje izgubimo nadu da će se išta promijeniti i vjerujem da je to iscrpljujuće, kao i da se možda osjećate bespomoćno. Ponekad moramo isprobavati različite pristupe i metode kako bi došlo do napretka. Iz Vašeg upita dobivam dojam da se brižna majka koja se trudi oko svoje djevojčice, nastoji ju utješiti i ublažiti njen strah, što je vrlo pohvalno. No, voljela bih saznati nešto više i o odnosu Vašeg supruga i kćerkice? Osobito me zanima kakav je njihov odnos nakon djedove smrti? Kako provode zajedničko vrijeme? Navodite kako ste pokušali više puta razgovarati s djevojčicom o ovom problemu odvajanja pa me zanima sudjeluje li i Vaš suprug u tim razgovorima? Isto tako, zanima me ima li dijete iste reakcije prilikom odvajanja od Vas i pri odvajanju od oca? Razgovarate li Vi i suprug o ovom problemu? Svi ovi odgovori su mi vrlo važni kako bih dobila bolji uvid u situaciju i kako bih Vam mogla dati što konkretnije povratne informacije.
Važno je naglasiti kako je strah od odvajanja jedan od strahova koji se javlja kod većine djece, a nestaje negdje u dobi od dvije godine. Dijete pri odvajanju osjeća izrazitu nelagodu i uznemirenost zbog bojazni od trenutnog ili dugotrajnog ´gubitka´ bliske osobe koja predstavlja sigurnost. No, različiti događaji iz okoline mogu poticati taj strah i u kasnijoj dobi, a moguće je da je to za Vašu djevojčicu bila djedova smrt i očev odlazak u bolnicu, događaji koji su za nju zasigurno bili vrlo stresni. Simptome koje je vaša kćer navodila, bolovi u trbuhu, muka i sl., uobičajeni su znakovi koje dijete osjeća zbog straha jer je odvojeno od roditelja. Kako bi dijete osjećalo manje nelagode i straha pri odvajanju, potrebno mu je vrijeme da se prilagodi na novu situaciju, kao i brižan pristup roditelja, što vidim da Vama ne nedostaje. Bitan je i način na koji roditelj odgovara na djetetovo ponašanje te karakteristike ličnosti djeteta.
Ako sam dobro shvatila, kod Vaše djevojčice se vidi napredak u odnosu na ranije ponašanje. Napisali ste da je pristala spavati u svojoj sobi, odvojeno od Vas, te da ostaje na čuvanju kod bake i kod tete. Pohvalno je što se trudite svaki put objasniti joj da ćete se Vi i otac vratiti po nju što joj daje određenu sigurnost. Važno je poštovati dogovor koji imate s djetetom i biti dosljedan u svim sličnim situacijama. Kada kćer ostavljate, dajte joj do znanja da ćete doći po nju. U slučaju da dijete plače i vrišti, pokušajte otići bez vraćanja i zastajkivanja. Vjerujem da Vam teško padaju dječje suze i njen strah, no ipak ju pokušajte ostaviti. Ukoliko popuštate svaki put kada se suprotstavlja i protivi odvajanju, zapravo podržavate njeno ponašanje i ona će ga ponavljati dok god vidi da će tako dobiti što želi. Možda Vam se ovo čini okrutnim, ali dijete će na taj način steći povjerenje i naučiti da ćete se vratiti po njega. No, još bih jednom naglasila kako je dijete potrebno pripremiti na Vaš odlazak. Važno mu je objasniti zašto idete i kada ćete se vratiti te s kime će ono do tada biti. Važno je i da mu pružite pažnju na odlasku, zagrlite ga, te ga pitate treba li još nešto prije nego što odete. Na taj način možete umiriti dijete i pružiti mu osjećaj sigurnosti.
Također, možete pokušati kćer postupno navikavati na odvajanje i u drugim situacijama, ne samo u onima na koja se već priviknula (kod bake, tete, u svojoj sobi). Za početak bi bilo dobro da su ta odvajanje kraćeg trajanja, npr. 15 minuta ili pola sata dok obavljate svakodnevne poslove pa postepeno to vrijeme povećavate dok se dijete navikne. Kako dijete postaje starije, shvaća iz iskustva da ste se svaki put vratili i postaje smirenije. Prije nego što se odvojite od djeteta, razgovarajte što da radi dok Vas nema, pripremite ju na to tko će biti s njom, kako će provoditi vrijeme i sl. Možete ju ohrabriti da izdrži to vrijeme bez Vas i olakšati joj tako da npr. njena najdraža igračka bude uz nju te ju nagraditi i pohvaliti ako bude poslušna za vrijeme Vaše odsutnosti. Isto tako, nema potrebe za kritiziranjem ako bude reagirala vikanjem i plakanjem. Pitajte dijete kako se ono osjeća i pokažite razumijevanje. Pokažite joj i kako se Vi i kako je Vama. Možete joj reći kako bi rado provodili vrijeme s njom, ali morate ići na posao ili obaviti neke druge stvari, a kad se vratite po nju, dajte joj do znanja da ste sretni što ste opet s njom i da vam je drago što ju vidite. Vrlo je važno da pohvalite svaki njen napredak, svaki mali korak, jer će se na taj način osjećati ponosno, a taj osjećaj ju onda može potaknuti i u budućim situacijama, da bude strpljiva i pričeka mamu.
Vjerujem da se i kod Vas pojavi osjećaj straha i zabrinutosti što će biti s djetetom kada ga ostavite. Važno je naglasiti kako poruke djeci šaljemo i verbalnim i neverbalnim putem. Ako kćerkici na verbalnoj razini pokušavate dati do znanja da će sve biti u redu, a zapravo i sami sumnjate u to i bojite se njene reakcije, šaljete joj nejasnu poruku. Djeca jako dobro osjećaju ono što njihovi roditelji osjećaju. Ukoliko ste zabrinuti, taj osjećaj prelazi i na nju. Vrlo je teško dijete uvjeriti da će sve biti uredu, ako se i sami bojite što će se dogoditi kad dijete ostavite. Zato, kako bi Vi bili sigurni da dijete ostavljate tamo gdje se ništa loše ne može dogoditi, ostavljajte ga kod osoba u koje imate povjerenje, u prostorijama i mjestima gdje znate da je dijete sigurno. Tako ćete olakšati i sebi i djetetu vrijeme razdvojenosti.
Ukoliko imate bilo kakvih pitanja ili nedoumica, pozivam Vas da nam se ponovno javite. Ne znam otkud nam se javljate, no voljela bih Vas informirati o još nekim mogućnostima ukoliko procijenite da pomaka na bolje nema ili ukoliko se poželite dodatno savjetovati sa stručnjakom. Ako ste iz Zagreba preporučila bih Vam besplatno Savjetovalište za roditelje i djecu u sklopu Dječje kuće Borovje. Nazvati ih možete na broj 01/6112 – 758, a adresa je Ulica Bože i Nikole Bionde 32, 10 000 Zagreb. Isto tako, možete se obratiti i u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba (Adresa: Đorđićeva 26, Zagreb; Telefon: 01/34-575-18) u kojoj radi tim stručnjaka koji se bave problemima djece i mladih. Za dolazak u Polikliniku potrebna Vam je uputnica pedijatra. Ukoliko niste iz Zagreba, slobodno se obratite psihologu u Vašem mjestu.
Također, uvijek se možete obratiti Hrabrom telefonu koji je anonimna i besplatna Savjetodavna linija za djecu i roditelje. Educirane volonterke će Vas uvijek rado saslušati i pružiti Vam potrebnu podršku. Linija je otovorena od 9h do 20h svakim radnim danom, a zvati možete na broj 0800 0800. U skolpu Hrabrog telefona postoji i chat na koji se možete javiti svakim radnim danom od 15 do 18 sati na web stranici www.hrabritelefon.hr. Također, možete se javiti putem maila-a savjet@hrabritelefon.hr
Potrebne informacije za sva pitanja s kojima se susrećemo u roditeljstvu možete potražiti i na još jednoj savjetodavnoj liniji, a to je Telefončić. Linija je namijenjena roditeljima i drugim osobama koji brinu o najmlađoj djeci. Stručne podrške i informacija iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva možete dobiti svakodnevno na broju 01/4850-555. Linija je otvorena od 7h do 22h radnim danima, a njezinim stručnjacima se možete obratiti i putem e-maila info@telefoncic.hr.
Na kraju želim reći kako vjerujem da ovo razdoblje u kojem se našla Vaša obitelj donosi mnogo frustracije i brige, ali se nadam kako je to samo prolazno razdoblje. Iz Vašeg upita jasno mi je da želite samo najbolje za kćer i zato se nadam da sam Vam barem malo olakšala situaciju i pomogla. Biti roditelj je neprocjenjivo iskustvo, ali sa sobom nosi mnogo brige i odgovornosti te zahtjeva strpljenje, ustrajnost, razumijevanje i mnogo energije. Nadam se da će se Vaša ljubav prema kćerki isplatiti te da ćete riješiti teškoće kroz koje prolazite. Želim Vam puno strpljenja i ustrajnosti.
Lijepi pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
sneky88
|
11.07.2013. 21:40
Poštovana doktorice,
hvala Vam na ovako iscrpnom odgovoru, postavili ste mi neka pitanja pa ću prvo na njih odgovoriti. Što se tiče njihovog odnosa, nakon smrti njegovog oca nije bio baš najbolji, kako bi i mogao kada je suprug bio u depresiji, trudio se kada može da joj pročita priču i poigra se sa njom ali bi većinu vremena spavao. Nakon što je izašao iz bolnice odnos im se jako popravio, osim što više nije depresivan, igraju se, razgovaraju, imaju svoje igrice i smisao za šale, stvarno jedan lijep odnos, onakav kakv bi trebao biti. Suprug sudjeluje u svim razgovorima u vezi tog problema odvajanja i straha, a što se tiče kćerkine reakcije ona je ista i kada suprug izađe iz prostorije, ako ga nema 5min, odmah pita gdje je tata, da li ona može kod tate, ista stvar kao samnom. Moram napomenuti da trenutno pokrećemo posao, oboje smo kod kuće s njom cijeli dan, polako ju pripremamo da će ići u vrtić kada mama i tata budu imali puno posla. Čak ju i uključujemo u posao kada možemo da nam malo pomogne, isto tako smo joj dali do znanja da ima trenutaka u danu kada mama i tata moraju pričati o poslu da bi mogli njoj kupiti čokoladi, lutku, sladoled i sl. Ona je to sve shvatila i prihvatila ideju da ide u vrtić, i ne vjerujem da će biti problema kad dođe do tog trenutka.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
16.07.2013. 10:45
Draga mama, po Vašoj zainteresiranosti i Vašem ponovnom javljanju vidim koliko ste Vi i Vaš suprug brižni roditelji. Skupa s Vama, u interesu mi je dobrobit Vašeg djeteta te želja da imate miran i skladan obiteljski život.
Drago mi je što ste mi se ponovno javili s odgovorima na pitanja koja sam Vam prošli put postavila. Oni su više nego zadovoljavajući jer mi se čini da ulažete veliki trud kako bi došlo do promijene. Posebno mi je drago čuti da se suprug oporavio, da sudjeluje u svim aktivnostima oko djeteta te da se njegov odnos sa kćeri poboljšao. Drago mi je također što ste primijenili neke od savjeta koje sam Vam ponudila kao mogućnost u postupanju s kćeri te su oni doveli do rezultata i određenih pomaka. I dalje će Vam biti potreban trud, strpljenje i upornost kako bi se kćer u potpunosti oslobodila straha od odvajanja, ali način na koji razgovarate s njom, način na koji ju pripremate za takve događaje, iz Vašeg odgovara mi se čine primjereni, funkcionalni i uspješni. Lijepo je čuti da sa suprugom imate skladan odnos i da zajednički pokušavate riješiti probleme te ste u svemu ovom potpora jedno drugome.
U vrijeme kada Vaša kćer bude trebala ići u vrtić, moguće je da će doći do situacija u kojima će plakati, odbijati ostati bez Vas ili Vašeg supruga te će iskazivati ljutnju i strah na razne druge načine. Bitno je da Vi to neshvatite kao neuspjeh, već kao još jedan izazov koji možete riješiti. Nadam se da do takvih situacija neće doći, jer ste mi i sami rekli da razgovarate o odlasku u vrtić te da ona to prihvaća, ali ukoliko dođe, ne sumnjam da ćete se Vi i Vaš suprug znati nositi sa situacijom i iz nje izaći još jači i zadovoljniji jer korak po korak rješavate probleme s kojima se susrećete. Pošto ste već upoznati s mogućom reakcijom kćeri prilikom odvajanja, postupnim pripremanjem za takve situacije moći ćete njoj, ali i sebi olakšati takve trenutke. Da još jednom napomenem, prema djetetu uvijek budite iskreni i recite gdje idete, koliko vas dugo neće biti i kada ćete se otprilike vratiti te se pridržavajte dogovora kako bi Vaša kćer stekla povjerenje i sigurnost.
Ako imate još kakvih nejasnoća i dodatnih pitanja, slobodno mi se možete ponovno javiti. Hvala Vam na Vašem povjerenju htjela bih zaželjeti Vama i suprugu puno sreće i uspjeha u ulozi roditelja, a kćerkici što prije prevladavanje straha s kojim se suočava.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
24.07.2013. 00:10
Draga mama Aura,
zahvaljujem Vam na javljanju i postavljanju upita na ovom forumu, čime ste nam ukazali veliko povjerenje. Naše veliko zadovoljstvo je pomoći savjetom djeci i roditeljima, bez obzira o kakvim je poteškoćama riječ. Najprije bih Vam se voljela ispričati što ste malo duže čekali moj odgovor, no kako su isti dan objavljena dva upita na ovoj temi, nisam vidjela Vaš upit. Nadam se da ćete uvažiti moju ispriku.
Roditeljstvo je jedna od najvažnijih i najljepših uloga u ljudskom životu kojoj treba posvetiti veliku pozornost. U toj ulozi ima razdoblja kada odgoj djece ide dosta glatko i jednostavno, a povremeno nastupe i razdoblja u kojima se roditelji teško snalaze sami. U takvim situacijama je dobro djelomično si olakšati roditeljsku odgovornost i potražiti mišljenje i savjet stručnjaka. Vi ste to upravo učinili i time zaslužili svaku pohvalu. To što ste nam se javili govori mi kako ste brižna majka i da Vam je stalo do dobrobiti Vaše djece i odnosa s njima.
Iz Vaše poruke vidim da ste već puno energije i truda uložili u rješavanje trenutnih problema. Isto tako sam dobila dojam da ste sada već prilično iscrpljeni i na rubu snaga, što je s obzirom na situaciju sasvim razumljivo. No, drago mi je što unatoč tome iz Vaše brige i želje za promjenom mogu iščitati još puno majčinske snage i ljubavi za koju vjerujem da će Vam dati poticaj za dalje.
U svom upitu navodite dva problema pa ću Vam pokušati dati odgovor za svaki. Ta dva problema su odvojena jer se tiču dvoje različite djece, ali su i povezana jer su, ako sam Vas dobro shvatila, nastali u približno isto vrijeme vjerojatno zbog istih događaja.
Radi boljeg razumijevanja opisanih problema, voljela bih Vam postaviti neka dodatna pitanja. Zanima me koji je razlog hospitalizacije Vašeg sina? Iz upita mi se čini kako je je razlog njegov bronhitis, no voljela bih kada bi mi Vi to dodatno pojasnili. Voljela bih znati i koliko je prošlo od posljednje hospitalizacije? U upitu navodite kako Vam je pulmolog savjetovao da djeca ne idu u vrtić. Zanima me kako to da je to predložio i za Vašu kćerku? Ima li i ona nekih zdravstvenih poteškoća? Možda Vam se čini kako Vam postavljam puno pitanja, no odgovori na njih su mi bitni kako bi dobila potpuniju sliku problema.
Iz Vašeg upita stječem dojam kako je moguće da su promjene u ponašanju kod Vaše djevojčice i Vašeg dječaka povezane s njegovim boravkom u bolnici. Iz Vaše rečenice „Da li sam u pravu kad kažem da su to sve posljedice, kod sina, hospitalizacije i izolacije, te kod kćeri to što me nije bilo uz nju...“ sam stekla dojam kao da osjećate neku krivnju jer ste bili više posvećeni dječaku, a manje djevojčici. Imam dojam da ste u tom periodu davali sve od sebe kako bi i jednom i drugom pružili što više ljubavi i pažnje te kako bi zadovoljili sve njihove potrebe. Vjerujem da je taj period bio jako naporan za Vas, pa tako i za Vašu djecu i supruga. Moguće je da je Vaša kćerka tada osjetila nedostatak Vaše prisutnosti, koji je očito bio neizbježan, no čini mi se da ste se trudili koliko ste mogli. Mislim da bi svakoj majci bilo teško na Vašem mjestu, stoga trebate biti ponosni na sebe što ste se uspjeli nositi s takvom situacijom.
Pod pretpostavkom da je Vaš sin bio relativno nedavno bio hospitaliziran, moguće je da su trenutne promjene u njegovom ponašanju posljedica tog događaja. Dosta često se događa da se djeca nakon bolovanja na neki način vrate ˝unatrag˝ u svom psihičkom razvoju. Vjerujem kako ste mu zbog bolesti, a pogotovo zbog hospitalizacije, pružali više pažnje i pozornosti nego inače. Vrlo vjerojatno ste puno više brinuli za njega, provodili više vremena s njim, ugađali mu, sve ono što bi svaki zabrinuti roditelj napravio. Često se događa da tada djeca osjete povećanu pažnju i brigu roditelja i sukladno tome se nenamjerno počnu ponašati kako su se ponašala kad su bila mlađa. Moguće je da su se kod Vašeg sina zato počeli javljati obrasci ponašanja poput igranje nasamo, otimanje igračaka, grebanje i ugrizi kao izrazi nezadovoljstva, pojačana privrženost roditelju i plač kod odvajanja, koji su tipični za mlađu djecu. Takva faza ˝vraćanja unatrag˝ je kod većine djece normalna i prolazna. Moguće je da će ta faza trajati još neko vrijeme dok dječak ne osjeti da je sada na sigurnom te da su okolnosti jednake kao i prije hospitalizacije, stabilne, da on više nije ugrožen i da su roditelji tu za njega i kad nije fizički vezan za njih. Dok ta faza ne prođe najvažnije je da skupite snage i imate jako puno strpljenja za dječaka. To se u ovom trenutku može činiti teško i možda imate osjećaj da ta faza nikada neće proći, ali uz pomoć supruga i bake vjerujem da ćete izgurati i taj period. Važno je da dječaka ne odbacujete od sebe te da se ne ljutite na njega zato što želi biti stalno uz Vas. Pokušajte ga nježno i postepeno odvajati od sebe na način da ga zabavite s nekom igrom ili aktivnošću koju voli. Ako se ne želi igrati s drugom djecom, možda bi bilo dobro da poštujete njegovu potrebu da tada bude sam. Želja za društvom će mu vjerojatno doći sama nakon nekog vremena. Ukoliko se bude neprimjereno ponašao, otimao igračke drugoj djeci ili grebao sestru, u redu je da reagirate na to ponašanje i date mu do znanja da takva ponašanja nisu prihvatljiva. Takve situacije pokušajte rješavati kako ste ih rješavali kad je bio u mlađoj dobi (smireno, objasniti mu riječima da to nije u redu, uskratiti mu neku njemu dragu aktivnost i objasniti da je to posljedica njegova lošeg ponašanja). Ukoliko Vaš odnos sa sinom bude i dalje topao i podržavajući, ta faza bi nakon nekog vremena trebala proći. Koliko će ta faza trajati Vam nažalost ne mogu reći, jer je to individualno i kod svakog je drugačije. No, ukoliko takvo ponašanje bude trajalo i više mjeseci ili čak i godinu dana, preporučam Vam da posjetite dječjeg psihologa koji će znati procijeniti što dalje napraviti.
Roditelji djece koja boluju od bronhitisa se često prema njima ponašaju više zaštitnički, puno više brinu o njima i tada ta djeca ponekad ostaju privrženija roditeljima i u kasnijoj dobi i kroz cijeli život. Osim veće privrženosti roditeljima za njih je karakteristično i da su osjetljivija, moguće i zatvorenija za društvo i društvene aktivnosti jer se čuvaju zbog poteškoća koje nosi bronhitis. Kako bi Vaš sin bio što zdraviji važno je da ga čuvate i brinete o njemu, no važno je ne ponašati se pretjerano zaštitnički kako ne bi postao preosjetljiv. Važno mu je dati do znanja da je on jednak svoj ostaloj djeci. To će najviše osjetiti ako se uključi u aktivnosti s drugom djecom, iako se sada čini kako odbija njihovo društvo, no vjerujem kako je to samo trenutna poteškoća.
Što se tiče kćeri, voljela bih naglasiti kako je kod djece u dobi od šest mjeseci pa do dvije ili tri godine starosti strah od odvajanja uobičajena pojava. Moguće je da je kod Vaše kćerke je taj strah dodatno ˝pojačan˝ zbog razdvojenosti za vrijeme hospitalizacije Vašeg sina. U poruci kažete kako djevojčica nema straha od odvajanja od oca. Majka je obično djetetu najvažnija osoba u njegovom životu. Djeca su u toj dobi, bez obzira na spol, inače više vezana za majke i najčešće uz njih dobivaju osjećaj sigurnosti. Moguće je da je djevojčica već navikla na izbivanje oca jer, kako navodite, on puno radi. Na Vaše izbivanje nije navikla pa joj je to bila velika promjena. Za vrijeme Vašeg boravka u bolnici sa sinom ona je pokazala veliku zrelost i razumijevanje za Vaše izbivanje, a moguće je da sada kada ste se vratili ima potrebu nadoknaditi vrijeme s Vama. Čini mi se važnim pohvaliti ju za to što je bila poslušna i strpljiva dok je bila kod bake. Kako bi joj na neki način nadoknadili nježnost i pažnju koja joj je možda nedostajala, pokušajte odvojiti neko vrijeme sa druženje samo s njom. Na taj način ćete joj dati na znanje kako Vam je stalo do nje jednako kao i do njezinog brata te da ona isto zaslužuje posebnu pažnju. U situacijama kad strahuje da će ostati sama ili da ćete je napustiti, smireno joj objasnite kako je nećete napustiti i da ćete ili Vi ili suprug uvijek biti uz nju. Nakon nekog vremena, kad joj se povrati osjećaj sigurnosti, njezini strahovi bi isto trebali prestati.
Iz Vaše poruke mi se čini da imate podršku supruga, koja je sada izuzetno važna kako bi si međusobno olakšali brigu o djeci. Također, bilo bi dobro i da Vaš suprug provodi što više vremena s djecom jer očevi često imaju važnu ulogu u separaciji djece od majke. Oni su najčešće ti koji potiču djecu na zdravo odvajanje od majke te na otkrivanje i istraživanje vanjskog svijeta.
Osim supruga, sada je vrijeme da iskoristite sve resurse koje imate za pomoć kod djece. Ukoliko je baka ili netko drugi vama blizak na raspolaganju, uzmite malo vremena za sebe. To mogu biti i kraća vremenska razdoblja od 15 minuta do pola sata, kako biste priuštili sebi ispijanje kave s prijateljima, trenutke mira, opuštanja ili bilo čega što Vas veseli. Važno je da povremeno uzmete i odmora za sebe kako bi ˝napunili baterije˝ i stekli energije i volje za nastavak dalje.
O pitanju odlaska u vrtić bilo bi dobro da još porazgovarate s Vašim pedijatrom ili psihologom u vrtiću u koji biste željeli upisati sina i kćer. Ukoliko odlučite da je za njih bolje da ne idu u vrtić, bilo bi dobro da upoznaju drugu djecu i druže se s njima kroz igru na nekim drugim mjestima (na igralištu, u Vašem stanu i sl.) kako bi što bolje razvili socijalne vještine. Ukoliko vidite kako nema napretka u njihovom ponašanju, mislim da bi bilo dobro obratiti se dječjem psihologu. Ukoliko ne znate kome se obratiti, pozivam Vas da se ponovno javite s informacijom otkud ste kako bi Vam mogla dati potrebne kontakte. Vjerujem kako Vam informaciju o tome može dati i Vaš pedijatar.
Za podršku i pomoć uvijek se možete obratiti Hrabrom telefonu. Savjetodavna linija za roditelje je besplatna i anonimna, a radi svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broju telefona 0800 0800. Hrabri telefon ima i chat na web adresi www.hrabritelefon.hr, svakim radnim danom od 15 do 18 sati. Možete im se javiti i na e-mail savjet@hrabritelefon.hr. Kojim god putem da se obratite volonteri će Vas rado saslušati i pružiti Vam podršku.
Ukratko, čini mi se kako ste dosad činili sve ono što je u najboljem interesu Vaše dječice. Vaša djeca osjećaju Vašu ljubav i brigu, stoga se nadam kako će nakon nekog vremena prevladati osjećaje vezane za taj period razdvojenosti i ugroženosti zbog bolesti. Za sad je najvažnije da smognete snage i volje za dalje, da se naoružate strpljenjem i da zajedno sa suprugom pružite svojoj djeci osjećaj voljenosti i zaštićenosti. Prema Vašoj poruci, sigurna sam da imate to u sebi i da ćete uspješno proći i završiti te razvojne procese svoje djece. Želim Vam puno sretnih i veselih obiteljskih trenutaka te da uživate u svojoj djeci.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
Aura
|
11.08.2013. 00:10
Poštovana, hvala Vam i to veliko hvala na odgovoru. Što se tiče bronhitisa prema dijagnozi radi se o opstruktivnom bronhitisu koji je prvi puta uzrokovan alergijama, drugi puta je bio RSV pozitivan, i uglavnom se radi o virusnim uzročnicima, a jednom je pio i antibiotike zbog uzročnika bronhitisa, ali iskreno ne znam zašto. Pulmolog je savjetovao da ne idu u vrtić zbog količine virusa i dječjih bolesti jer maleni je preosjetljiv. Prilikom te dvije hospitalizacije on je ostajao po 3 dana dulje od druge djece sa istom dijagnozom jer je njegovo opće stanje jako loše. Prvi puta se čak počela razvijati i upala pluća, imao je i laringitis, drugi puta iz nejasnih razloga 6 dana povišena temperatura. Rečeno mi je da njemu svaka najobičnija prehlada, afta i sl. stvari koje su nama skoro pa ništa mogu uzrokovati tako jaki bronhitis te kako možemo očekivati još pokoju hospitalizaciju jer i da ga izoliram nitko mi ne može garantirati da neće opet oboljeti.
Dobro ste procjenili kada kažete da se za pojedina ponašanja osjećam krivom, od trenutka kad sam zaključila da sam u trenutcima hospitalizacije potrebnija sinu naknadno sam si razmišljala o tome kako djetetu od oko 3 godine pojasniti to, kad isto tako ima potrebu za majkom, kasnije sam samu sebe "hvatala" u situacijama gdje više popuštam sinu sve do jedne situacije (također igračka) kada se prvi puta bacio na pod, a ja sam ga u potpunosti ignorirala, a njegovoj seki (koja je popustila zbog stvari) nisam dopustila da mu da igračku. Iskreno mislila sam da će pola sata plakati, ali u jednom trenutku je podigao glavu, izgledao je vrlo iznenađeno, obrisao suze i nastavio sa igrom kao da se ništa nije doodilo. Isti dan se "okrenuo" prema tati i njih dvojica su sada nerazdvojni (kad je tata doma) ali isto tako je tata bio prisutan kada je ponovno ugrizao seku te ga je on kaznio (mirno sjedenje dok se u potpunosti ne smiri). Sina je to toliko pogodilo (ne toliko kazna, jer ju i ja upotrebljavam, već to od koga ju je dobio) da od tada nije ni pokušao nešto slično učiniti. Dapače, od tih nekoliko prijelomnih dana suprugovog godišnje odmora gdje smo bili "2 protiv 1" dogodilo se tzv. "čudo preko noći". Primjera radi, u zadnja 3 tjedna smo imali nekoliko obiteljsko-prijateljskih druženja sa povećom količinom ljudi, odlazak u parkove, bazeni i sl., a naš sin kao da je postao drugo dijete. Isto kao i mi roditelji tako i ostali su ostali u čudu, svima je prilazio, sam je poticao drugu djecu na igru, dapače pokušavao je sve i impresionirati nekim svojim ludorijama. Odjedom ja imam svoju famoznu jutarnju kavu, kćer ima društvo za igru, a sve svađe su se svele na ono "normalno", bez izljeva bijesa, povlačenja ili pretjeranog oduzimanja pažnje. Počeo je prihvaćati odbijanje kad nemamo vremena za igru te se u tim trenutcima uvrijeđeno obraća svojoj seki. Ono što prošli puta nisam napomenula on nije ni pričao i iako sam ga čula kako nasamo sa sekom zna reći mama,tata,baba i dida njemu su svi bili mama, i dalje on ne priča puno, ali svatko sada ima svoju pripadajuću "titulu", stalno si nešto mumlja u bradu i nastoji ponavljati riječi gdje najveću ulogu opet ima njegova seka koja obavi najveći posao. Ona u tome uživa jer ju hvalimo kako je najbolja seka na svijetu, a njihova zajednička interakcija sa njegove strane daje najviše rezultate. I posjet pedijatru je prvi puta prošao bez suza (makar i zadnja 3 puta je bio samo poslušan stetoskopom).......uglavnom, od oduševljenja bih Vam cijelu noć mogla pisati, ali mislim da je dovoljno samo reći kako naš sinčić nije napravio 1 korak naprijed, nego njih 100. Što se tiče naše djevojčice jedino plače ako ostaje doma, a ja odlazim, dok s druge strane ako ju odvedem nekome i odem nema problema. Kako se braco sada prigrlio tati nas dvije dosta toga radimo zajedno, od kuhanja, maženja, šaputanja, presvlačenja i pjevanja do začuđujuće zrelih razgovora s obzirom na njenu dob. U ponedjeljak nju čeka prvi susret sa bolnicom, čeka ju kompletni pregled na ORL zbog sumnje na probleme sa trećim krajnikom, alergo test i bris nosa. Sve joj potanko pojašnjavam što će biti jer po dosadašnjim iskustvima kad smo joj lagali nikad nije dobro prošlo, a ovako zna od prilike što ju čeka, boji se, ali ipak ostane poslušna. Naravno, meni je u mislima opet boravak u bolnici, drugo dijete doma, a navečer moram i ja.
Sve se nekako umirilo, sve polako sjeda na svoje mjesto, iako vrlo zahvalna na savjetu za baka servis to je kod nas neizvedivo, nažalost. Nadam se da će biti još lakše, već sada lakše dišem, bolje spavam i imam puno više energije što pozitivno utječe na moju djecu jer sada i kada nešto radim istovremeno se s njima igram da li se radi o skakanju ili pjevanju....nebitno, ostvarilo nam se prekrasno doba gdje moja curica ne strahuje od toga da ću je ja ostaviti već od toga da ću ja nešto vidjeti,a ona neće, te doba gdje gledam sinčića kako veselo trčkara među dječicom neopterećujući se tko ima koju igračku. Još uvijek provjeri gdje su mama i tata, pozove nas da vidimo što radi, dođe se pomaziti,ali u svim tim situacijama mi i dalje možemo funkcionirati kao odrasle osobe neometane dječjim vrištanje i povlačenjem. Ne mogu Vam opisati koliko sam sretna zbog toga i začuđuje me to što sam vam prošlu poruku napisala u nekoliko minuta znajući točno što želim navesti, a sada razmišljam što sve, što ne jer se toliko pozitivnih promjena dogodilo u zadnjih nekoliko tjedana, od dvije male gusjenice koje se u nepoznatim situacijama stisnu preko noći sam dobila dva leptira koja istražuju oko sebe i ono što bi bila boja leptirovih krila to je kod moje djece pokazivanje stavova i njihove osobnosti. Izgleda da sam ja bila ta koja je cijeli proces htjela ubrzati.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
19.08.2013. 13:50
Draga mama Aura,
hvala Vam što ste nam još jednom ukazali povjerenje i što ste napisali ovu prekrasnu poruku. Iz nje iščitavam veliki val sreće i zadovoljstva cijele Vaše obitelji i to mi je izuzetno drago!
Hvala Vam na pojašnjenju zdravstvenog stanja Vašeg sina. Sada mi je situacija jasnija i razumijem zašto je liječnik savjetovao da dječak ne ide u vrtić. Budući da Vam je to predložio stručnjak, mislim kako je najbolje poslušati njegov savjet. Iskreno se nadam da ni Vaš sin ni Vaša kćer neće imati nekih težih zdravstvenih problema.
Mislim da je jako dobro što ste svojoj djevojčici objasnili kako će točno izgledati pregledi koje treba tek obaviti. Ako sam dobro shvatila, ona je vrlo razumna i poslušna djevojčica, možete lijepo pričati s njom. Potaknula bih Vas da i dalje razgovarate s njom o svemu što ju očekuje kod liječnika jer, kao što ste i sami zaključili, djeci se vrlo lakše prilagode na situaciju kada znaju što ih očekuje i kada znaju da su mama i tata uz njih, bez obzira na sve. To joj onda može dati osjećaj sigurnosti i može joj pomoći da se i sama pripremi na čekanje u bolnici, podnošenje boli i slično. Ukoliko ćete ponovno morati provesti neko duže vrijeme u bolnici, možda bi bilo dobro da Vas onda suprug i sničić češće posjećuju. Na taj ćete način možda lakše održati međusobnu povezanost i neće doći do tog osjećaja velikog odvajanja, koji ste imali prvi put kada je sinčić bio u bolnici.
Čini mi se da Vam i sama pomisao na boravak u bolnici teško pada, pogotovo jer se radi o zdravlju Vašeg djeteta. Mislim da bi svakom roditelju ta situacija bila jako teška. Vjerujem da će biti trenutaka u kojima će Vam biti teško i možda ćete se osjećati nemoćno, no isto tako vjerujem da ste dovoljno snažni i da ćete to uspješno odraditi kao i posljednji put. Sada imate već jedno slično iskustvo koje Vam može biti vrlo dragocjeno i koje Vam može pomoći da se lakše prilagodite ovoj situaciji.
Kažete kako Vam se čini kao da ste Vi ti koji ste htjeli ubrzati cijeli ovaj proces. Voljela bih naglasiti kako su takvi osjećaji i razmišljanja sasvim uobičajeni i razumljivi. Roditelji često brinu i ´strepe´ oko svoje djece te prate kako teče njihov razvoj. Svako dijete je posebno i ima svoj razvojni put. Zato je važno ´naoružati´ se strpljenjem i dati djetetu prostora i vremena za napredak. Roditeljska ljubav, nježnost i briga je ono što je djetetu najvažnije na tom putu.
Naveli ste još neke situacije u kojima ste disciplinirali sinčića. Vidim da ste i primijenili neke od savjeta koje sam Vam napisala zadnji put. Drago mi je da je Vaš sin tako dobro reagirao na Vaše mjere. Vidim da ste izuzetno brižna majka koja se jako trudi oko odgoja svoje djece, traži savjete te uvodi promjene, a sve to je zaista pohvalno. Želim pohvaliti i to što radite na odnosu s kćeri i što joj dajete do znanja koliko cijenite njezinu dobrotu, poslušnost i veliku pomoć oko malog brata. Djeca se osjećaju vrlo sretno i ponosno kada čuju lijepe riječi svojih roditelja i to je za njih najveća nagrada na svijetu.
Pohvalno je i to što se Vaš suprug pojačano uključio u interakciju s Vašom djecom te na taj način olakšao cijelu situaciju i njima i Vama. Vidim da Vam sve to skupa nosi puno pozitivne energije, olakšanja i vremena za sebe, što je pravi uspjeh.
Koliko vidim iz poruke, Vaša djeca lijepo napreduju, a za to ste najviše zaslužni Vi i Vaš suprug koji im svojom ljubavlju i toplinom pružate sigurno utočište za rast i razvoj. Način na koji ste napisali poruku na prekrasan način govori kako pratite svaki korak svoje djece, uživate u njihovu razvoju i veselite se svakom danu s njima. Samo nastavite tako te i dalje uživajte u svojoj djeci, odnosno kako Vi kažete ´svojim leptirima´ jer oni to i jesu. Mislim da Vaša djeca mogu biti jako sretna što imaju roditelje koji su puni volje i truda ne bi li im pružili samo najbolje.
Još jednom Vam želim zahvaliti na javljanju te Vas podsjetiti da nam se uvijek možete obratiti i tu na forumu i na savjetodavnoj liniji Hrabrog telefona na broj 0800 0800.
Draga mama, želim Vam puno sretnih trenutaka s Vašom obitelji, uživajte i dalje u svakom danu! Ukoliko nam se zaželite ponovno javiti, u vezi ovog ili bilo kojeg drugog problema, znajte da smo uvijek tu za Vas.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|