|
Morrison
|
25.12.2022. 00:25
Dijete ima 9 godina, ide u 2. razred. Roditelji sumnjaju da je zrtva nasilja.
Djecak je bio vrlo socijaliziran i odjednom je poceo izbjegavati djecu. Djecak je vrlo zatvoren i nece da prica sto se u skoli dogadja, samo je nesto kratko i sturo rekao da ima problem s djecom. Otac je jednom prilikom vidio kako drugi ucenik mlati njegovog sina.
Nakon prijave ucitelju, nije nista poduzeto da se stvar rijesi, cini se da u skoli namjerno negiraju problem i zatvaraju oci. Poradi toga je potrebno nesto poduzeti da se skolu natjera na rjesavanje problema.
Sto se moze poduzeti u svrhu dokazivanja nasilja s obzirom da je dijete vrlo zatvoreno u ovoj situaciji? Da li ga treba voditi kod psihijatra ili koji ce pokusati izvuci informacije ili je volja opcija da ide kod psihiloga ili je pak veca sansa da roditelji uspiju izvuci informacije opetovanim pokusajima razgovora?
Da li postoji neka subspecijalizacija psihologije ili psihijatrije koja se bavi nasiljem nad djecom ili ovu detekciju moze raditi bilo koji djecji psiholog, odnosno psihijatar?
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
29.12.2022. 21:20
Poštovani,
prvo Vam želim zahvaliti na javljanju i iskazanom povjerenju. Željela bih Vas pohvaliti što ste se odlučili javiti i potražiti pomoć za dječaka. Iz Vašeg upita mi se činite kao brižna i empatična osoba koja želi pomoći djetetu u okolini da ima mirno i sigurno djetinjstvo, što bih voljela pohvaliti.
Ako sam Vas dobro razumjela, radi se o dječaku od 9 godina koji ide u 2. razred čiji su roditelji počeli sumnjati na vršnjačko nasilje. Spomenuli ste da je dječak počeo izbjegavati djecu pa se pitam izbjegava li djecu iz škole ili svu djecu te izbjegava li odlazak u školu. Također, rekli ste kako je jednom prilikom otac vidio kako drugi učenik fizički zlostavlja dječaka.Ako sam dobro shvatila, otac je o tom ponašanju obavijestio zaposlenike škole, no kažete da po tom pitanju ništa nije dalje učinjeno. Zanima me kako su li djelatnici škole reagirali i jesu li razgovarali s dječacima i njihovim roditeljima. Čini mi se kako ste frustrirani radom djelatnika škole i njihovim načinom nošenja s vršnjačkim nasiljem nakon što se otac obratio osoblju škole pa se pitam po čemu imate osjećaj da u školi namjerno negiraju opisano nasilje.
Vršnjačko nasilje je svaki oblik ponašanja koji se odvija među vršnjacima kojem je namjera povrijediti ili ozlijediti drugu osobu, kao što je vrijeđanje, omalovažavanje, udaranje i slična ponašanja te ono može imati brojne posljedice koje se mogu kategorizirati u tri grupe: u psihološke poteškoće, poteškoće u socijalnom funkcioniranju i tjelesne posljedice. Važno je djetetu reći i naglasiti kako nije ono krivo što to doživljava te da ničime nije zaslužio da se netko prema njemu tako ponaša. Jedna od najčešćih posljedica je gubitak samopoštovanja pri čemu je poželjno da se radi na razvijanju i jačanju djetetovog samopoštovanja. Također, može se javiti izbjegavanje i strah od škole što za sobom poteže povučenost i socijalnu anksioznost djeteta. Spomenuli ste kako je dječak zatvoren i ne voli govoriti o tome što se u školi događa pa se pitam je li oduvijek takav. Ponekad djeca koja doživljavaju nasilje o tome ne govore jer se boje da će im se osoba koja ih zlostavlja osvetiti, da će se nasilje pogoršati, da im nitko neće vjerovati ili da se situacija ne može promijeniti. Budući da spominjete kako dječak šturo odgovara na pitanja, pitam se kako izgledaju ti razgovori. Važno je osigurati djetetu siguran prostor gdje se osjeća ugodno i slobodno povjeriti se i podijeliti svoje osjećaje i misli. Važno mu je pružiti podršku i razumijevanje i pustiti ga da se povjerava koliko se on osjeća spremnim za to. Budući da se pitate kako iz djeteta „izvući“ informacije o nasilju, važno mi je naglasiti kako je bitno pratiti djetetov tempo i pružiti mu vrijeme, strpljenje i podršku bez pritiska da mora pričati o događajima koji su mu vrlo vjerojatno neugodni i teški. Prilikom razgovora može pomoći da mu se postavljaju specifičnija pitanja poput „Događa li se ikad da te netko u školi zadirkuje ili se ponaša na način koji ti nije ugodan?“ za razliku od toga „Kako je u školi?“ kako bi ga se potaknulo na razgovor. Uz to, ako ste primijetili neke promjene u ponašanju, ozljede ili potrgani školski pribor, potičem Vas da to pokušate propitati. Voljela bih još jednom spomenuti kako je važno reći dječaku da nije on kriv, jačati i razvijati njegovo samopoštovanje i ne umanjivati znakove ili osjećaje (primjerice, treba izbjegavati rečenice poput „Nije to ništa,“, „Ne budi osjetljiv, to je samo šala.“ i slično) te, ako dječak to želi, mogu se roditelji ponuditi da ga prate do škole da mu pokažu kako nije sam u tome. Također, dok se nasilje ne zaustavi, pitam se kako Vam zvuči da dječaku predložite neke od vještina s kojima se u određenoj mjeri može zauzeti za sebe i nasilniku pokazati da nema moć. Primjerice, tehniku „moćno možda“ pri čemu dijete govori „možda si u pravu“, „možda je tako“ kao odgovor na zadirkivanje i na taj način ne daje nasilniku pažnju koju očekuje.
Pitam se u kakvom ste odnosu s dječakom zbog kojeg se javljate i imate li informaciju o tome kako se osjeća. Djeca se u situacijama vršnjačkog nasilja znaju osjećati usamljeno, bespomoćno, ljuto ili tužno. Vršnjačko nasilje ne utječe samo na dijete, nego i na druge iz njegove okoline. Roditeljima i drugima u djetetovoj okolini takva situacija zna izazivati ljutnju, frustraciju ili bespomoćnost, stoga se pitam kako su oni i kako oni reagiraju na situaciju.
Pitate se treba li dijete ići kod psihologa kako bi se detektiralo nasilje. Psiholog je stručnjak koji ima znanja i vještine kako pružiti podršku i pomoć onima kojima je to potrebno. U razgovoru sa psihologom dijete može podijeliti što doživljava i kako se osjeća, no važno mi je ponovno naglasiti kako je u fokusu potrebno imati dobrobit djeteta, a ne „izvlačenje“ istine. Odlazak kod psihologa može dobro doći da se dijete nekome povjeri i da se radi na smanjenju negativnih posljedica koje su mogle nastati prilikom vršnjačkog nasilja te da mu se pruži podrška koja mu je potrebna. Ako u školi nema psihologa, možete otići kod dječjeg psihologa, a uputnicu i preporuku možete dobiti kod doktorice opće prakse.
Ako imate još nekih pitanja, briga ili je Vama, roditeljima ili samom dječaku potrebna podrška, možete se javiti na besplatnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800 ili na dječju liniju na broj 116 111 koje rade svaki radni dan od 9 do 20 sati. Ako Vam je draža pisana komunikacija, možete se ponovno javiti ovim putem ili pisati Hrabrom telefonu na savjet@hrabritelefon.hr.
Sretno i puno pozdrava šalje Vam,
Hana Hrpka, prof.
|
