|
Tonkica0306
|
24.11.2023. 12:15
Poštovani,mama sam dječaka koji je upravo napunio 3 godine.Uredna trudnoća i porod.Progovorio nešto prije 2. godine.Unazad možda mjesec dana sam primjetila da neće uopće više na ljuljačku u parkiću(a obožavao ju je najviše od svega).Neki dan je ipak sjeo i kad sam ga zaljuljala i to skroz lagano,kao da ga je uhvatio napad panike.Prošlo ga je čim sam ga spustila i nastavio se igrati dalje.Ne znam da li je povezano sa tim,ali koji dan poslije toga smo krenuli u vožnju sa automobilom,da bi on odmah čim smo krenuli počeo užasno vrištati i grčiti se,stiskati autosjedalicu.Vožnju nismo mogli nastaviti,prestrašno je bilo.Nakon 2 dana opet smo pokušali i opet isto.Nisam ga mogla umiriti nikako.I kroz plač je stalno ponavljao " nemoj tako brzo".Brzina nije bila niti 30 km/h.Vozili smo se možda 50 m.Do sada je volio vožnje.Nismo imali problema.Ne znam šta da radimo,moramo se voziti,a ovako je nemoguće,suprug i ja smo van sebe.Pokušavam pričati s njim,a on samo panično ponavlja da se ne želi brzo voziti,ali NIKADA ne vozimo brzo,nikad nismo imali nikakav sudar ili ružnu situaciju u automobilu.Što da radimo?!?
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
27.11.2023. 22:50
Draga mama,
hvala Vam što ste se javili, podijelili svoje brige i tako mi iskazali povjerenje. Čitajući Vaš upit stekla sam dojam da ste zabrinuti za Vašeg trogodišnjeg sina i da se pitate što Vam je činiti u vezi njegovog novog straha.
Kažete kako je prije mjesec dana Vaš sin počeo pokazivati strah od ljuljačke, iako je prije volio ići na istu. Naveli ste i kako ste se za par dana išli voziti automobilom pri čemu se Vaš sin bojao, vrištao, stiskao autosjedalicu i ponavljao ,,nemoj tako brzo'', a kažete da brzina nije bila niti 30 km/h. Napisali ste i da ste morali prekinuti vožnju zbog intenziteta njegovog straha i reakcije. Također, kažete da niste bili u nikakvoj automobilskoj nesreći ili imali kakvo drugo neugodno iskustvo u automobilu koje biste mogli povezati s pojavom opisanog straha.
Prirodno je da ste zabrinuti za svog sina kad vidite da se osjeća uplašeno. Naveli ste da niste imali nikakvu automobilsku nesreću, no pitam se je li postoji mogućnost da je Vaš sin doživio neko neugodno iskustvo, a da Vi niste bili prisutni. Primjerice, pitam se je li se Vaš sin vozio s nekim drugim tko je mogao doživjeti neku neugodnu situaciju u automobilu, primjerice bakom, djedom, obiteljskim prijateljima. Također me zanima, jeste li primijetili i neke druge strahove osim ljuljačke i automobila.
Strahovi u predškolskoj dobi su prirodni i javljaju se kod većine djece. Djeca u 3. i 4. godini života imaju aktivnu maštu i teže razlikuju stvarnost od mašte kao i situacije koje su se dogodile njima od onih koje su vidjeli negdje drugdje, primjerice na reklami, filmu ili crtiću. Također, u ovom životnom razdoblju djeca počinju verbalizirati čega se boje. Uz razvoj verbalizacije, kognicije i mašte, djeca razmišljaju o svijetu oko sebe i mogu ga vidjeti kao opasno mjesto pa strahovi postaju sve realniji kao što su stvarne pojave, situacije i bića. Budući da djeca razvijaju svoju maštu ne samo kroz iskustva iz života nego i kroz crtiće, slikovnice, reklame, filmove pitam se postoji li nešto što je dječak mogao vidjeti na televiziji, mobitelu ili tabletu, a što bi moglo biti u podlozi ovog straha.
Također, postoji i mogućnost da je čuo od nekoga da je doživio automobilsku ili neku drugu vrstu nesreće, primjerice u vrtiću ili od ostalih članova obitelji. Pitam se kako Vam to zvuči.
Nekada strahovi i potreba za sigurnošću mogu biti i reakcije na neke promjene ili izazovne situacije u životu djeteta pa se pitam je li se dogodila u Vašoj obitelji u posljednje vrijeme neka promjena, primjerice, selidba, polazak u vrtić, smrt bliske osobe ili nešto drugo što je djetetu moglo biti stresno. Ponekad se strahovi u toj dobi jave ničim izazvani, a ponekad ih nešto na to potakne. Potičem Vas da probate što detaljnije promisliti što može biti uzrok takvom strahu, jer upravo to može biti prvi korak u nošenju s istima.
Konačno, htjela bih Vam još jednom reći kako je prirodno da osjećate zabrinutost, strah ili druge neugodne emocije te Vas potičem da detaljno razmislite što može biti uzrok ili pokretač straha kod Vašeg sina. Bitno je da ne umanjujete ili negirate njegov strah jer će takvim ponašanjem strah ostati prisutan ili se dodatno pojačati. Potrebno je prihvatiti djetetov strah, pružiti podršku i razumijevanje te pokazati djetetu da ste tu za njega. Važno je saslušati čega se boji, razgovarati s njim kako se može nositi sa strahom te pokušati pronaći zajednički način suočavanja s istim. Možete ga pitati što bi mu pomoglo da mama i tata naprave da se osjeća sigurnije. Također, možete mu objasniti da je mami i tati njegova sigurnost najvažnija i da nikada ne bi napravili nešto što bi ugrozilo to, odnosno u ovoj situaciji brzo vozili. Važno je ići postepeno i nježno te pustiti dijete da istražuje situaciju tempom koji mu odgovara, a ne ubrzavati promjenu. Možete s njime podijeliti i svoja iskustva iz djetinjstva i kako ste se Vi nosili s određenim strahom. Bitno je i pohvaljivati dijete i za najmanje pomake u prevladavanju straha. Pitam se kako Vam se to čini i javljaju li Vam se oko ovoga određena pitanja.
Za kraj, voljela bih Vas još jednom pohvaliti na odgovornosti, brižnosti i trudu koji ulažete. Željela bih čuti Vaše mišljenje o svemu što sam Vam napisala. Potičem Vas da mi ponovno pišete ovim putem, a ako Vam se jave dodatna pitanja ili brige vezano za Vašu roditeljsku ulogu, možete
nazvati i besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate. Linija je otvorena na broju 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati.
Šaljem Vam puno pozdrava,
Hana Hrpka, prof.
|
|
Kk2014
|
27.09.2024. 10:25
Postovani,
zamolila bih vas za pomoc ili mozda poneki savjet koji cemo moci upotrijebiti kako bismo se lakse izborili sa raznoraznim fazama kroz koje prolaze djeca. Naime, imam sina starosti 3 godine. Jako je zivahan, pun energije ma koliko god trcao i skakao. Prije 4 mjeseca je dobio brata. U pocetku je bilo ljubomore i mislim da je ima i sada ali da za to vise krivi mene jer ne vidim da braci zeli nauditi ili da mu nije drago kad ga vidi, stovise sretan je kad ga vidi i kad ga braco dira. Ponekad postane ljut i place ako sam zauzeta oko druge bebe i ne mogu se odmah posvetiti njemu. Ali najvise od svega me brine sto kad nesto zeli npr.voznja biciklom na cesti. Ja mu kazem da trenutno ne mozemo ici voziti se po cesti ali se mozemo voziti ispred zgrade, on krene plakati i vristati. I dalje mu pokusavam lijepo objasniti da ne moze. Kazem mu takoder da mozemo ici ili u kucu ili se voziti oko zgrade. On i dalje vristi i ne zeli prihvatiti nista drugo. Ne znam koji je onda ispravan nacin kako postupiti i sto napraviti. Takoder, poceo je udarati i nas kada mu nesto ne dozvolimo ili kada nesto nije po njegovom. To me jako ljuti, upozorim ga da ako se nastavi tako ponasati i ako se ne smiri da cu mu oduzeti neku igracku. On i dalje nastavi po svom i ja onda uzmem neku igracku i odnesem iz stana. U tom momentu on krene jos vise vristati, bacati se po podu, zabijati u vrata, place da se ponekad uplasim da mu se nesto ne desi. Kad pricamo o tome on kaze bit cu dobar ali mislim da on to samo tako kaze jer za 5min napravi istu stvar. Zanima me koji je ispravan postupak u takvim situacijama. Htjela bih mu dati do znanja da neke stvari nisu u redu i da se ne smiju. Udaranje nije opcija, oduzimanje stvari ocito jako lose psiholoski djeluje na njega a zaista ne znam koja moze biti sljedeca opcija s obzirom da i razgovor ne pomaze. Unaprijed se zahvaljujem na odgovoru. Lp
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
05.10.2024. 00:20
Draga mama,
hvala Vam što ste mi se obratili i na taj način mi iskazali povjerenje. Vjerujem da dijeljenje briga i pitanja o odgoju i razvoju djeteta nije uvijek lagano, stoga mi je drago što ste odlučili potražiti pomoć kad ste osjetili potrebu za time. Iz Vašeg upita dobila sam dojam da ste brižna i savjesna majka koja prepoznaje važnost podrške djetetu u učenju o tome kako se nositi s emocijama, koje u ranoj dječjoj dobi mogu biti posebno zbunjujuće i intenzivne. Vaš pristup ovoj situaciji kao izazovu koji želite zajednički savladati pokazuje Vašu posvećenost i ljubav prema djetetu, zbog čega zaslužujete veliku pohvalu.
Ako sam Vas dobro razumjela, imate sina od tri godine kojeg opisujete kao vrlo energičnog, a nedavno je dobio brata te pokazuje znakove ljubomore na njega. Opisujete kako kada ne dobije što želi počne plakati i vrištati te odbija alternative, a u posljednje vrijeme Vas udara kad nešto nije po njegovom. Pitate se što možete učiniti da mu pomognete u kontroli neugodnih emocija poput ljubomore te u izljevima bijesa, odnosno tantrumima. Roditeljima koji se nose s djetetovim tantrumima ponekad se doima da u takvim situacijama ništa ne pomaže, zbog čega se mogu osjećati preplavljeno, frustrirano i zabrinuto. Vjerujem da se i Vama mogu javiti takve i slične emocije. Voljela bih Vam reći da niste sami u tome, a zajednički možemo doći do nekih smjernica i koraka koji Vam mogu olakšati situacije koje opisujete.
Izljevi bijesa, odnosno tantrumi, mogu izgledati zastrašujuće i biti iscrpljujući i za dijete i za roditelje, no treba imati na umu da su oni prirodan i uobičajen dio zdravog dječjeg razvoja. Djeca u dobi Vašeg sina još uvijek uče kako regulirati neugodne emocije, to jest uče ih prepoznavati, imenovati, izraziti na primjeren način i samostalno se umiriti. Taj proces ne događa se “preko noći”, stoga zahtijeva strpljenje i trud svih uključenih. Pri nošenju s tantrumima od presudne je važnosti reakcija roditelja. Iako je sasvim u redu osjećati se frustrirano i ljutito dok traje djetetov tantrum i imate dojam da ne dopirete do njega, važno je da Vi ostanete smireni. Mala djeca nesvjesno zaključuju kako bi se trebali osjećati i ponašati na temelju znakova iz okoline. Ako dijete primjećuje da ste i Vi uznemireni i da “gubite živce”, to može pogrešno interpretirati kao znak da u okolini stvarno postoji neka prijetnja, čime se održavaju neugodne emocije koje dijete osjeća. Osim toga, svojom mirnom reakcijom dugoročno pružate model poželjnog ponašanja za dijete koje u Vama pronalazi primjer kako se adekvatno i primjereno nositi s ljutnjom.
Dok je dijete u izljevu bijesa, izvjesno je da se osjeća preplavljeno i da nema kapaciteta slušati što mu govorite. Pokušajte koristiti što kraće i jasnije rečenice kojima ćete jasno izraziti što očekujete od djeteta. Korisno je priznati djetetovu ljutnju i dati mu do znanja da su njegovi osjećaji u redu, ali da je Vaša zadaća čuvati sigurnost svih Vas, zbog čega se morate držati određenih pravila. Primjerice, u situaciji kad Vas dijete udari jer mu nešto zabranite, možete mu mirno reći: “Vidim da si ljut jer ne možemo sad ići voziti bicikl po cesti i to je u redu. Ipak, nije mi u redu da me udaraš jer me to boli i rastužuje. Možeš voziti bicikl oko zgrade jer tu nema auta ili se možemo vratiti u stan. Ti biraš.”
Iz ovoga što ste mi napisali čini mi se da već komunicirate s djetetom na način da mu nudite izbore, što bih voljela pohvaliti. Ta strategija roditeljima može biti vrlo korisna u postavljanju granica, no kod tantruma treba prilagoditi očekivanja jer dijete u tom stanju vjerojatno ne može donijeti racionalnu odluku i odabrati opciju u kojoj surađuje, a Vi postižete kompromis. Važno je da ipak budete ustrajni i dosljedni jer se učenje postiže tek kasnije, kad se dijete umiri i vidi da tantrum nije doveo do željenog rezultata, odnosno do toga da Vi popustite.
Vjerujem da Vas mogu prestrašiti i uznemiriti situacije kad dijete iskazuje agresiju, zabija se u vrata i slično. Potičem Vas da i tada nastojite ostati smireni i da nježno, ali čvrsto podignete dijete i odnesete ga u dio stana koji je siguran za njega, primjerice gdje nema namještaja, oštrih rubova i slično dok se dijete ne umiri. Možete ga pokušati čvrsto zagrliti i ponavljati mu da je u redu da je ljut i da ste Vi tu za njega, a možete mu i ponuditi neku alternativu kojom može iskazati ljutnju, na primjer trganjem ili šaranjem papira, udaranjem mekane vreće ili igračke i slično. Ponekad je potrebno iskušati nekoliko opcija dok ne pronađete onu koja najviše odgovara Vašem djetetu. Vidim da ste i sami spomenuli da uzvraćanje udaraca i fizičko kažnjavanje djeteta nikako nije primjerena opcija te mi je drago vidjeti da to prepoznajete.
Jednom kad tantrum prođe i dijete se umiri, možete pokušati razgovarati sa sinom o tome kako se osjećao i ponoviti mu zašto takvo ponašanje nije bilo u redu. Dobro je izbjegavati posramljivanje i rečenice poput: “Ne smiješ biti tako zločest!” jer one mogu biti etiketirajuće za dijete. Umjesto toga, bolje je usmjeriti se na konkretno ponašanje, a svoja očekivanja jasno iskazati. Primjerice, djetetu će biti jasnije ako mu kažete: “Kad si ljut, želim da udaraš igračku, a ne mene” umjesto: “Hoćeš biti dobar drugi put kad idemo van?” Općenito, pravila je dobro formulirati pozitivno, na način da kažete djetetu kako se treba ponašati, a ne kako ne treba. Možete i zajedno raditi na učenju o emocijama, njihovom prepoznavanju i izražavanju. U tome Vam mogu biti korisne slikovnice, igračke i drugi materijali.
Kad dijete opetovano ne poštuje pravila oko kojih ste se dogovorili i koja su jasno postavljena, poželjno je uvesti posljedice, što ste i sami predložili. Posljedice trebaju biti unaprijed najavljene i treba ih dosljedno primjenjivati, a posebno je korisno primjenjivati prirodne i logične posljedice. Prirodne posljedice proizlaze iz prirodnog reda u svijetu. Na primjer, ako dijete odbija obući jaknu kad ide van, bit će mu hladno. Na roditeljima je odgovornost procijeniti kad je u redu dopustiti prirodnu posljedicu, a kad je ona preopasna za dijete. Logične posljedice usko su povezane s ponašanjem djeteta. Primjerice ako dijete odbija kad mu kažete da ne može voziti bicikl po cesti, logična posljedica je da sljedeći put ne može uzeti bicikl kad idete van. Zanima me kako Vam zvuče ovi prijedlozi.
Spomenuli ste da se Vaš sin trenutno suočava i s izazovom prilagodbe na mlađeg brata. Prirodno je i očekivano da uslijed te promjene dođe do ljubomore, a nove, djetetu nepoznate i intenzivne emocije mogu povećati učestalost tantruma koje ste opisali. Postoje neki jednostavni koraci koje možete poduzeti kako biste starijem sinu olakšali prilagodbu. Kažete kako se zna naljutiti kad morate posvetiti pažnju bebi, stoga može biti korisno uključiti ga u brigu o bebi u okviru njegovih mogućnosti. To može biti dodavanje pelene, maženje i nasmijavanje bebe dok je presvlačite, biranje robice i što god drugo Vam padne na pamet, a što mu može dati osjećaj korisnosti i važnosti. Usto, predlažem Vam da pokušate odvojiti vrijeme samo za njega koje ćete provoditi u zajedničkim aktivnostima koje su njemu drage. Time mu dajete do znanja da on još uvijek ima posebno mjesto u Vašem životu i da zaslužuje jednaku pažnju i brigu kao i mlađi brat.
Dobra je vijest da su i tantrumi i ljubomora na mlađeg brata uobičajene teškoće koje su najčešće prolaznog karaktera i nemaju trajnih negativnih posljedica po djetetov razvoj. Ako primijetite da neke od tih teškoća dugo traju i da koraci koje poduzimate ne rezultiraju željenim promjenama, potičem Vas da se obratite pedijatru koji Vas može po potrebi uputiti i na druge stručnjake, poput dječjeg psihologa. Voljela bih da u brizi za djecu ne zanemarite vlastite potrebe. Nadam se da imate u svojoj okolini nekoga na koga se možete osloniti i s kim možete razgovarati kad Vam je to potrebno. Jačanje vlastitih kapaciteta važno je zato što jedino tako možete biti tu za svoju djecu, ali i zato što je Vaša dobrobit jednako važna.
Za kraj, voljela bih Vas još jednom pohvaliti što ste se javili i što aktivno tražite smjernice koje Vam mogu olakšati nošenje s roditeljskim izazovima. Roditeljstvo nosi sa sobom lijepe trenutke, ali može biti i zahtjevno, stoga ne bih voljela da se u tome osjećate usamljeno. Ako Vam se jave nova pitanja i brige o ovoj ili nekoj drugoj roditeljskoj temi, možete mi ponovno pisati ovim putem, a možete i nazvati besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate koja je dostupna na broju 0800 0800 radnim danom od 9 do 20 sati. Puno sreće Vama i Vašoj obitelji u svemu što Vas očekuje!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
