|
weena
|
28.12.2012. 10:50
Poštovani,
ne znam trebam li se zbog ovoga zabrinjavati, al evo moja nejasnoća.
Majka sam 26-mjesečne djevojčice. Ona je vedra, vesela, živahna, puno priča (nije to još svima potpuno razumljiv govor, ali tata, tete u vrtiću i ja ju potpuno razumijemo), ponekad me zna iznenaditi kako neke stvari odlično zaključuje, voli jesti (prehrana joj je raznolika - voće, povrće, meso, žitarice, slatkiše gotovo da i ne jede, draže joj je suho voće od bombona npr.), potpuno samostalno se hrani, odviknula se od pelena sa 22 mjeseca, ima neometan noćni san.
Ali nešto me muči. Svaki vikend odlazimo obavezno do djeda i bake (tamo su joj i teta i ujak sa svojom djecom), međutim ona jednostavno ne želi fizički kontakt s njima, ne želi da ju zagrle, ne želi da ju ljube. To iskazuje guranjem osoba od sebe, ponekad plačem i cviljenjem, uvijek mene počne zvati kao da želi da ju "spasim". Ako ju oni pokušaju povesti za ruku da joj nešto pokažu ona želi da i ja idem. Tek nakon 4,5 sati provedenih s njima ona se malo opusti pa ode iz jedne prostorije u drugu bez da tata ili ja idemo s njom. I sljedeći vikend opet ista priča...
Još jedna situacija koja mi nije najjasnija je kada je u društvu dobro poznate male djece, naime prijatelji imaju djevojčicu od 2 godine i 10mj i drugu od 4 godine, jednom u dva tjedna djevojčice se vide i moja malena se ne želi igrati s njima ukoliko se tata i ja ne igramo s njima (razlog može biti i grubost mlađe djevojčice).
U prisutstvu male nepoznate djece, a i u prisutstvu odraslih koje ne pozna, ona se ne želi maknuti iz mog krila i kao da počinje dobivati napade panike ako joj se netko od njih obrati ili kojim slučajem ju dirne (ona kao da se meni u kožu u tom trenutku želi uvući i odmah počinje plakati i govori mama, mama. Teško je ljudima objasniti da se maknu od nje i da joj se ne obraćaju čim ju vide jer u pitanju su nama bliski ljudi (braća i sestre) koji žive u drugim državama i kad nam dođu goste željeli bi ostvariti neku interakciju s njom. Dok recimo susjedi kad nas sretnu i kad je nešto pitaju, ona im pristojno odgovori.
Ona ide u jaslice, u grupi je s djecom od 2-3 godine, stalno priča o njima i tetama, a i tete kažu da se odlično uklapa u grupu, pokazuje volju za sudjelovanjem u svakakvim aktivnostima, s pojedinim djevojčicama i dječacima razvija lijepu interakciju.
Ono što me potaknulo da Vam pišem i da tražim savjet je to što konstantno vidim tugu u očima mojih roditelja i brata, sestre... kad ih moja djevojčica odgurne i počne vikati mama, mama. Jako im je krivo što ih malena odguruje, a ja više jednostavno ne znam kako da ju "opravdam" u njihovim očima te kako da njoj "opravdam" njihovo ponašanje. Dakle, što mogu učiniti da na neki način poboljšam komunikaciju između djeteta i bake i djeda? Što učiniti u situaciji kad ju ulovi "panika" jer joj se netko obratio?
Lijep pozdrav!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
03.01.2013. 16:50
Poštovana Mama,
najprije Vam se želim zahvaliti što ste se obratili za savjet i time mi ukazali svoje povjerenje. Iz upita sam dobila dojam da ste brižna majka koja nastoji da se i Vaša malena i Vaši bližnji osjećaju opušteno kada su zajedno te da taj odnos bude što uspješniji. Isto tako Vas želim pohvaliti za Vaš trud i nastojanje da razumijete uzroke navedenoga ponašanja Vaše djevojčice. Zahvaljujem se, također, na njegovu opširnome opisu i to u različitim situacijama što mi omogućuje dobivanje cjelovitije slike obiteljske dinamike. Vaš angažman i javljanje pokazuju koliko Vam je važna malena i njezin odnos s drugima.
Iz napisanoga čini mi se da Vaša djevojčica pokazuje neke od znakova separacijskoga straha ili straha od odvajanja koji se javlja kod sve djece i to prvenstveno u periodu od šest mjeseci do dvije, dvije i pol godine te je u određenoj mjeri uobičajen. Do njega dolazi jer se dijete boji "gubitka" bliske osobe koja za nju znači sigurnost, a to su najčešće roditelji. Spomenuli ste da je djevojčica spremna na druženje s nepoznatima, samo uz Vašu ili suprugovu prisutnost. Vi kao roditelji ste ta "sigurna baza“ u istraživanju okoline, ali i utočište kojem se Vaša curica može vratiti ukoliko joj okolina postane stresna, što je mogući razlog zbog kojeg malena želi da budete prisutni u situacijama koje su za nju možda stresne. Osjećaj sigurnosti može biti prisutan i ako Vas nema, ali se dijete nalazi u okolini u kojoj su djetetu poznate osobe tj. osobe na koje je dijete "naviknuto". To možda može objasniti zašto se dijete ne "buni" u vrtiću ili u igri s drugom djecom u vrtiću s kojom je u svakodnevnoj komunikaciji.
Dok neka djeca blaže prolaze kroz fazu u kojoj postoji strah od odvajanja, neka to proživljavaju vrlo intenzivno, primjerice plačem ili glasnim protestima pa čak u nekim slučajevima i odbijanjem hrane i spavanja. Sve te dječje reakcije mogu u roditeljima izazvati zbunjenost i frustriranost, jer ih mogu „uhvatiti“ nespremnima, no uz ljubav, toplinu, podršku i razumijevanje prema djetetu koje kako mi se čini Vi nastojite pružiti svojoj malenoj i te se situacije mogu razriješiti na obostrano zadovoljstvo.
Trajanje straha od odvajanja ovisi i o roditeljevim reakcijama pri odvajanju, ali i o osobinama ličnosti djeteta. Vjerojatno Vam je poznato koliko se djeca istih roditelja mogu razlikovati po temperamentu pa tako roditelji u odgoju prema jednom djetetu postupaju na jedan, dok prema drugom na posve drugi način. Svako dijete je drugačije i jedinstveno, neki su društveniji, neki povučeniji, neki živahniji, neki mirniji. Sve su to čimbenici koji utječu na trajanje separacijskog straha. Kažete da malena ide u jaslice. Sjećate li možda se kako je protekla prilagodba na odlazak tamo? Kako ste se Vi tada osjećali? Svako dijete razvija blisku vezu sa svojim roditeljima te njihovo odvajanje može dovesti do problema s obje strane. Osjećate li Vi strah kada se nalazite sa ljudima koji nisu svakodnevno uz Vašu djevojčicu? Katkada roditelji neverbalnim putem signaliziraju djeci zabrinutost ukoliko su odvojena od njih. Često potaknuti prijašnjim iskustvima (u ovome slučaju otporom pri odvajanju ili kako ste napisali kćerinim „pozivima u pomoć“) osjećamo strah što će se dogoditi u sljedećoj situaciji kada se dijete treba odvojiti od nas. To može stvoriti začarani krug, jer iako želimo i potičemo odvajanje, djeca jako dobro mogu „nanjušiti“ naš nemir ili zabrinutost što kod njih može pojačati vlastiti strah. Stoga je važno da roditelj u ovakvim situacijama bude uvjeren da je odvajanje u tom trenutku dobro za dijete i da je ono sigurno.
S odrastanjem dijete skuplja sve više iskustava iz sličnih situacija odvajanja što ga čini "imunim" na neprestano odvajanje od roditelja te ono s vremenom može smireno dočekati ili "ispratiti" roditelja i uživati u interakciji s drugima. Što je više pozitivnih iskustava odvajanja to će prihvaćanje tog istog odvajanja biti brže. Kako je odrastanje proces koji polagano teče, ponekad treba strpljenja dok dijete ne dođe do potrebnog iskustva, no, s obzirom na brižnost koja je kod Vas jasno vidljiva, mogu pretpostaviti da je i strpljenje jedno od Vaših "oružja" i to uvelike pohvaljujem.
Kao što ste već osjetili, dijete treba pripremiti na odvajanje. Taj proces se događa postupno, od najranije dobi da bi konačno kao odrasla osoba mogla samostalno funkcionirati u društvu. Ono što je važno je da u situacijama kada bi se dijete trebalo odvojiti od roditelja pružimo djetetu objašnjenje zašto je potrebno to odvajanje, omogućimo im održavanje već stečenih navika i ponašanja (primjerice, s čime se igrati ili u koliko sati jesti) jer im taj ritam daje osjećaj sigurnosti. Miran i topao razgovor primjeren dobi djeteta čak i s najmlađima može pomoći u otklanjanju trenutnih teškoća. Mirnoće i topline, kako sam dobila dojam, Vi, draga Mama, imate napretek. Bilo bi korisno i da što češće razgovarate s malenom o baki i djedu kako ih ne bi zaboravila od vikenda do vikenda. Možete joj na povratku kući govoriti o tome kako se lijepo zabavila i pohvaliti je kada se opusti u druženju s njima. Također joj možete govoriti što će raditi kada dođete slijedeći put, hoće li igrati sličnu igru s njima i sl. Možda bi bilo dobro da malena bude nahranjena i naspavana kada idete na druženja sa manje poznatim ljudima, kako ne bi bila neraspoložena. Kada ju uhvati panika možete ju poljubiti i reći joj da je mama tu i da se ne brine, dati joj sigurnost, ali i potaknuti na druženje s drugima. Rekli ste da se ne želi igrati s poznatim djevojčicama, možda bi bilo dobro kada bi se djevojčice igrale u Vašoj blizini jer kako joj Vi služite kao „sigurna baza“ ili „utočište“, malena će znati da ste tu i da može doći k Vama ako joj se nešto ne sviđa. Korisno bi bilo kada biste odraslima rekli da je djevojčica sramežljiva i da joj treba malo vremena da se prilagodi i opusti kako bi joj se dalo vremena da se zaista i opusti.
Također ste u upitu naveli da vidite tugu u očima Vaše obitelji kada ih malena odbija. Možda bi bilo dobro da s njima razgovarate o informacijama koje smo Vam naveli gore te im pobliže objasnite da svako dijete ima svoj put odrastanja i da su odrasli tu kako bi se dijete osjećalo sigurno i podržano na tom putu. Kada se dijete počne lagano odvajati i osjećati slobodnije, sam odnos s obitelji će se poboljšati.
Ako se situacija ne bude mijenjala, uvijek možete zatražiti mišljenje pedijatra ili dječjega psihologa koji djeluje u Vašem mjestu stanovanja. Oni će u direktnome razgovoru s Vama i djevojčicom moći dobiti detaljniji uvid u situaciju i k tome dati konkretnije i dodatne informacije i savjete.
Ukoliko ste iz Zagreba preporučujem Vam i Savjetovalište za djecu i roditelje koje djeluje u sklopu Hrabrog telefona. Savjetovalište okuplja iskusne stručnjake s dodatnom edukacijom za rad s djecom i mladima. Adresa savjetovališta je Bože i Nikole Bionde 32 (naselje Borovje), a svoj dolazak možete dogovoriti putem telefona 01 6112 758. Unutar savjetovališta djeluje i program Škole za roditelje u kojem roditelji, uz pomoć stručnjaka, nastoje prevladati roditeljske izazove. Ukoliko niste iz Zagreba, slobodno se ponovno obratite kako bih Vam dala kontakt savjetovališta koje je blizu Vašem mjestu stanovanja.
Neovisno o Vašem mjestu stanovanja, gotovo u svakoj županiji Vam je dostupna podrška psihologa u okviru Obiteljskog centra. Popis obiteljskih centara s kontaktima možete pronaći na sljedećoj web adresi: http://www.dijete.hr/Dokumenti/novi%20dokumenti/OBITELJSKI%20CENTRI.pdf
Nadam se da se da je ovaj odgovor zadovoljio Vaša očekivanja te da je ublažio Vašu zabrinutost. Ukoliko osjetite potrebu za razgovorom ili budete imali još pitanja i nedoumica, možete se ponovno obratiti ovim putem. Uz to, možete se obratiti na besplatnu i anonimnu Savjetodavnu liniju Hrabroga telefona na broj 0800 0800 koja radi svakim radnim danom od 9-20 sati. Osim toga, na web adresi www.hrabritelefon.hr/chat možete slati pitanja putem chata od 15-18 sati.
Za kraj Vam još jednom zahvaljujem na Vašem javljanju u nadi da će Vam napisano pomoći u otklanjanju Vaših trenutnih nedoumica. Iznimno cijenim Vašu brižnost i volju te Vam želim puno strpljenja i ustrajnosti u „prevladavanju“ trenutnih teškoća koje će se uskoro, vjerujem, razriješiti.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
