17.12.2012. 18:10

Draga mama,

prvo bih Vam se htjela zahvaliti na ukazanom povjerenju. Razlog zbog kojega je možda duže trebalo pričekati na odgovor je želja da se što detaljnije pristupi problemu koji ste naveli i nadam se da se čekanje „isplatilo“.Drago mi je da ste se odlučili obratiti za pomoć u situaciji koja Vas, kako mi se čini, zaista opterećuje. Čini mi se da pomalo sumnjate u to da rješenje problema postoji, no važno je ne zaboraviti da i kada nam se čini da možda više ništa ne može „upaliti“, rješenja ipak postoje. Sasvim je razumljivo kako nakon puno pokušaja koji ne donose poboljšanje izgubimo nadu da će se išta promijeniti i vjerujem da je to iscrpljujuće, kao i da se možda osjećate bespomoćno Zaista, nekada moramo isprobavati različite pristupe i metode dok ne dođemo do one koja će se pokazati učinkovitom, ali ako znamo što nam je cilj, a kako mi se čini, za cilj imate da djetinjstvo svoje kćeri učinite bezbrižnim, onda nam je lakše upustiti se na taj put potrage. Zbog toga mi je posebno drago što ste se javili jer to pokazuje da, unatoč mogućoj frustraciji, ne posustajete pred trenutnim problemom vezanim za Vašu malenu. Trud, angažman i ljubav su glavno „oružje“ za postizanje napretka, a toga, kako mi se čini, Vi imate.

Ako sam Vas dobro shvatila, Vaša djevojčica se ne želi odvojiti od Vas u različitim situacijama, bilo da se radi o aktivnostima izvan kuće (ples), ali ni u poznatoj okolini s bliskim ljudima. Kako navedeno zaista pokriva gotovo sve dnevne situacije, vjerujem da Vam je naporno prolaziti kroz ove zasigurno stresne situacije kako za Vašu kćer tako i za Vas. Teško nam padaju dječje suze, a kamoli očajanje i strah vlastitog djeteta, no vjerujem da će angažman koji ste i dosada pokazivali dovesti do razrješenja opisane situacije i da ćete moći nesmetano uživati u odnosu s kćerkicom.

Strah od odvajanja je jedan od strahova koji se javlja kod sve djece i to prvenstveno u periodu od šest mjeseci do dvije, dvije i pol godine te je u određenoj mjeri normalan. Dijete pri odvajanju osjeća izrazitu nelagodu i uznemirenost zbog bojazni od trenutnog ili dugotrajnog „gubitka“ bliske osobe, koja predstavlja sigurnost. Strah najčešće nastaje jer dijete teško shvaća da će se roditelj vratiti, a odvajanje znači gubitak sigurne baze i emocionalne podrške. Dok neka djeca blaže prolaze kroz ovu fazu, neka to proživljavaju vrlo intenzivno, tako djeca, osim plačem, mogu reagirati i odbijanjem hrane i spavanja, a ponekada se javljaju i ponašanja koja su primjerena za raniju razvojnu dob, kao što su mokrenje u krevet ili sisanje palca. Sve opisane dječje reakcije mogu u nama izazvati zbunjenost i frustriranost jer se možemo osjećati „uhvaćeni“ nespremnima, no uz podršku i razumijevanje prema djetetu koje kako mi se čini Vi nastojite pružiti svojoj malenoj i te se situacije mogu nadvladati.
Za djecu u dobi od 5, 6 godina karakteristično je da se polako odvajaju od roditelja i okreću svojim vršnjacima koji imaju sve važniju ulogu u njihovom životu stoga sam dojma da kod Vaše curice u podlozi njezina straha i protesta zbog odvajanja od Vas možda „leže“ neki drugi razlozi nevezani za njezinu dob. Zaista je teško davati ikakve pretpostavke o njima ovim putem, jer Vi ste tamo, Vi ste majka koja zasigurno najbolje poznaje svoju kćerkicu i njezina ponašanja u različitim situacijama. Možda je razlog njezina potreba za Vašom pažnjom, zaštitom i brigom na koju je naviknuta, no kako kažem, uzroka pojačane osjetljivosti i pojačane potrebe za sigurnošću može biti više i nekada ih je teško, na prvi pogled, razotkriti. Kako iz Vašega upita ne saznajem je li se navedeni strah kod Vaše curice javio nedavno ili je prisutan kroz cijelo njezino odrastanje malo mi je teže dobiti cijelu „sliku“ o kćerkinim reakcijama. Ako se strah javio s vremenom, možda bi korisno bilo razmisliti postoji li nešto u Vašoj okolini što bi moglo utjecati na Vašu djevojčicu da sada iskazuje ovakva ponašanja. Na ponašanje djeteta može utjecati neki stresni događaj koje je samo doživjelo, ali i posredno ako ste ga doživjeli Vi ili netko od članova bliže ili dalje obitelji. Također, iskustva s drugim ljudima mogu utjecati na dijete, kao i različite okolnosti u kojima se dijete našlo, primjerice vidjelo nešto na ulici ili na TV-u. Moguće je da se ovakva ponašanja javljaju i kao posljedica Vašeg prvog međusobnog odvajanja uopće pa me zanima kako je to izgledalo? Ponekada se strah od odvajanja može pripisati nedovoljnoj količini pozitivnih iskustava u određenim situacijama, što se može odnositi na bilo koje situacije i u odrasloj dobi jer nepoznata situacija sa za nas nepoznatim posljedicama u nama može izazvati stres i strah pa tako situacija odvajanja za djecu može biti izrazito stresna jer se djeca mogu bojati da na kraju nitko neće doći po njih, a kako se nisu često nalazila u situacijama u kojima se roditelj ili druga bliska osoba zaista vratila po njih, situacija odvajanja njima i dalje može biti situacija s nepoznatim posljedicama.

Ne znam jeste li se ikada odlučili na taj korak, koji se možda može činiti „okrutnim“, a to je da zaista odete pa čak i u situacijama kada djevojčica protestira i plače. To može biti jedan od načina da se Vaša curica uvjeri da ćete se vratiti jer ćete se zaista i vratiti po nju. Naravno, nužno je da se dijete prije toga ohrabri te da ga se upozori na odlazak. Razlog suza i plakanja može biti taj što je Vaša curica naučila da je to učinkovit način da spriječi Vaš odlazak. Kako vi ostajete djevojčica u svakoj situaciji ponavlja ona ponašanja koja su joj pomogla da ostvari želju da ne odete. Time se takve reakcije učvršćuju, a situacija se može činiti bezizlaznom, no kako sam već napisala, ona zaista ne mora biti bezizlazna.

Navodite kako ste pokušali različitim načinima promijeniti opisanu situaciju, no bez uspjeha. Izrazito cijenim Vašu neumornost, strpljenje i dosadašnji angažman, a posebno bih pohvalila Vaše nastojanje da trenutni problem riješite razgovorom jer razgovor je često naše najbolje oruđe. Možda nam se katkada učini da nije bio uspješan, no mišljenja sam da vrijedi uvijek iznova pokušati. Važno je da djeci odgovorimo na sva njihova pitanja i damo im do znanja da i kada mama ode ona nikako nisu napuštena i da im pokušamo objasniti zašto mama ide, kako je mama uvijek tu, kako će se mama vratiti i kako ih volite bez obzira na sve i da ona nama nedostaju kada ih ne vidimo. Dakako da se situacija neće razriješiti nakon jednog razgovora, ali ustrajnost u tome može pomoći. U razgovorima ne treba zaboraviti i na dječje osjećaje je upravo su oni najčešće ključ u razrješavanju ovakvih i sličnih situacija. Možete primjerice pitati svoju curicu kako se ona osjeća kada mama ode, boji li se nečega kada mame nema, događa li joj se nešto što joj smeta kada mame nema, na koji bi način htjela ostati u kontaktu s mamom kada mame nema i slično. Trudeći ih se razumjeti, djeci šaljemo poruku da su nam važna, da ih cijenimo i poštujemo, što je vrlo važno za njihovo samopoštovanje i emocionalnu stabilnost. Dijete tada osjeti roditeljevu toplinu i nježnost, a to je ono što djeca najčešće i traže.

Djeca često iako toga nismo svjesni čitaju nas odrasle, čitaju naše emocije koje mislimo da dobro prikrivamo i onda reagiraju na određeni način, najčešće uz želju da nam pomognu, olakšaju, utješe nas. Poruka koju nam žele dati često je odgovor na neke naše poruke njima. Dobro je zapitati se: što mi moja djevojčica ovim ponašanjem želi reći? Ne mogu Vas nažalost osobno upitati kako je protekao prvi pokušaj odvajanja, ali mogu zamisliti hipotetsku situaciju. Možda ste pri prvom pokušaju odvajanja osjećali brigu i uznemirenost što morate ostaviti Vašu djevojčicu što je sasvim prirodna reakcija. Vaša je curica možda osjetila Vašu bojazan što djeca često povezuju s time da nešto nije u redu i da situacija možda nije sigurna. Nakon toga su možda uslijedile suze ili njezina ljutnja, situacija je bila nelagodna i teška i Vama i njoj. Možda se kod Vas razvio bojazan od ponavljanja takvog događaja (što je prirodno nakon takvog iskustva), pa ste ušli sa strahom u novu takvu situaciju, a djevojčica je ponovno odreagrirala jednako. Lako je zamisliti niz ovakvih situacija kroz koje i Vaša i njezina nelagoda, strah, možda čak i ljutnja, frustracija samo rastu. Spontano se događa (nikako Vašom krivnjom) da se stvaraju uvjeti sve različitiji onima koje bi Vaša kćer trebala prilikom odvajanja; strah, nelagoda, iščekivanje nečeg opasnog, nesigurnost, ljutnja, umjesto; smirenosti, topline, sigurnosti. No, ako i postoji takav začarani krug, on se svakako može prekinuti. U tome svakako korisna može biti Vaša smirenost, toplina i nježnost prilikom objašnjavanja i ostavljanja koje djetetu odašilju poruku: „Sve je uredu. Sigurna si ovdje. Mama te voli. Ne brini.“ Ako smo i sami uvjereni u nešto, tada je vjerojatnije i da će dijete prihvatiti to objašnjenje. Vjerujem da se možda ovo čini lakšim reći nego to primijeniti u ponašanju, no, ako znamo da radimo u interesu djeteta, za njegovu dobrobit, vjerujem da predanosti i strpljenja neće ne nedostajati.

Naveli ste kako kćerkica inzistira i na spavanju s vama. Mogući razlozi zbog kojih djeca ne žele spavati sama u krevetu su strah od mraka, strah da će im se nešto dogoditi tijekom noći, moguće je de se boje da će se roditeljima nešto dogoditi i slično. Korisno je razgovarati s djetetom o razlozima zbog kojih to zahtjeva uz podrška i razumijevanje bilo kakvih razloga ili strahova. U takvim situacijama česta su objašnjenja poput toga da je dijete već dovoljno veliko da spava samo ili da je dovoljno veliko da se ne boji nečega Takve rečenice mogu djetetu poslati poruku da se ne bi smjelo osjećati kako se osjeća.. Sve to ne znači da Vi ne smijete biti jasni u svojem postavljanju granica i zahtjeva. Mislim da je vrlo bitno da se suprug i Vi dogovorite da ne želite da Vaša curica spava s Vama i da joj zajedno to kažete. Najpoželjnije je pokazati razumijevanje i suosjećanje, ali i jasno reći da ne želite da spava s Vama s ponuđenim razlogom. Korisne mogu biti rečenice u kojima navodite razloge zbog kojih ne želite da dijete spava s Vama usmjeravajući se na svoje potrebe, ali uz ohrabrenja i razumijevanje njezinih strahova. Kada se jednom dogovore „pravila“ važno je da ih se držite i da na plakanje i molbe pokušate ostati „jaki“. Dobro je razgovarati s djetetom i što se može učiniti da se ono osjeća ugodno i sigurno u svom krevetu ili svojoj sobi. Ako postoji strah od mraka, pokušajte s njom dogovoriti koja je varijanta njoj prihvatljiva - da u njezinoj sobi ostavite jednu noćnu lampu ili dvije, možda na dvije strane sobe, ili možda čak u početku ostavite i glavno svjetlo upaljeno. Možete pregovarati i oko ostavljanja otvorenih vrata njihove i svoje sobe. Odvajanje i uspavljivanje možete olakšati čitanjem priče za laku noć u sobi, razgovorom o proteklom danu, maženjem. Općenito, toplina i nježnost čine okolinu sigurnom i smirujućom, a Vama može donijeti smirenost i uživanje s Vašom malenom.

Napisali ste i da ste uz razgovor situaciji pokušali razrješiti i kažnjavanjem. Što točno mislite kada kažete kazna? Postoje različiti načini disclipliniranja djece pri čemu treba razlikovati discipliniranje od kažnjavanja. Dok se discipliniranje temelji na dobrom međusobnom odnosu i uključuje ohrabrenja, pohvale i upute djetetu kako da kontrolira svoje ponašanje, kažnjavanje se odnosi na neugodnu posljedicu nečega što je dijete napravilo. Važno je da djeci na njima razumljivome jeziku kažemo što je dopušteno, a što ne te da im damo do znanja da se mogu osloniti na nas pa čak i kada smo ljuti jer ljutnja ne znači da ih ne volimo. U odgoju i discipliniranju djeteta do sad se korisnim pokazao sustav nagrađivanja (primjerice, pohvala za poželjno ponašanje) i uskraćivanja (uklanjanju se neke ugodne stvari koje je dijete do tada uživalo). Važno je napomenuti da je i u discipliniranju potrebno biti dosljedan - dijete mora od situacije do situacije dobivati istu poruku o tome koje se ponašanje neće tolerirati. O važnosti dosljednosti u odgoju možete pročitati na sljedećoj web stranici Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba: http://www.poliklinika-djeca.hr/a...to-je-vazna-dosljednost-u-odgoju/.No, opet bih se vratila na razgovor, na razgovor s puno podrške i razumijevanja i usmjeravanje na osjećaje i strahove jer zaista, puno nam puta upravo razgovor otvori vrata za koja nismo ni znali da postoje. Vjerujem da će se i Vama u opisanoj situaciji uskoro otvoriti vrata koja će Vas dovesti do razrješavanja trenutne poteškoće vezanu za Vašu malenu.

Želim Vas ohrabriti, iako vjerujem da možda da ste možda na „rubu živaca“ i energije, da pokušate ustrajati. Ako se situacija ne bude poboljšavala, ali ako imate i bilo kakva pitanja, preporučila bih vam i posjet savjetovalištu u Vašem mjestu stanovanja. Ako ste iz Zagreba preporučila bih Vam besplatno Savjetovalište za roditelje i djecu u sklopu Dječje kuće Borovje u kojoj se osim Škole za roditelje provode i brojem korisne radionice za djecu. Možete ih nazvati i naručiti se na broj 01/6112 – 758, a adresa je Ulica Bože i Nikole bionde 32, 10 000 Zagreb. Ako ste zainteresirani možete se obratiti i u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba (Adresa: Đorđićeva 26, Zagreb; Telefon: 01/34-575-18) u kojoj radi tim stručnjaka koji se bave problemima djece i mladih i kod kojih se za prvi pregled možete telefonski naručiti uz uputnicu djetetova liječnika opće prakse. Ukoliko niste iz Zagreba, slobodno se ponovno obratite kako bih Vam mogla ponuditi kontakte stručnjaka u blizini Vašeg mjesta stanovanja.
Također, anonimna i besplatna savjetodavna linija Hrabrog telefona, mjesto je gdje se možete obratiti s dodatnim upitima. Volonterke će Vas rado saslušati i pružiti Vam podršku. Na liniji rade educirani volonteri, a otovorena je od 9 do 20 sati radnim danom. Broj linije je 0800 0800. Postoji i chat na koji se možete javiti svakim radnim danom od 15 do 18 sati na web stranici www.hrabritelefon.hr.

Još jednom, hvala Vam na ukazanom povjerenju. Uloga roditelja je vjerojatno najljepša, ali zato ništa manje odgovorna i zahtjevna. Stoga, pohvala za vaš entuzijazam i ustrajnost u rješavanju problema. Vjerujem kako će Vaša briga i ljubav uroditi i otklanjanjem trenutne teškoće. U slučaju da imate još neke nedoumice, molim Vas, budite slobodni ponovno se obratiti i ovim putem.

Želim Vam puno strpljenja i ustrajnosti.

Srdačan pozdrav,

Hana Hrpka, prof.