sekugor
|
18.11.2012. 13:20
Radim sa predškolskom djecom dugi niz godina. Trebam pomoć oko jednog dječaka - teško odgojiv, hiperaktivan... rođen kao neurorizično dijete, do 3. godine išao na terapije zbog problema s motorikom.... dolazi u vrtić u intervalima od nekoliko mjeseci, pa onda pauzira... situacija u obitelji vrlo, vrlo složena od bolesti roditelja, rastave.... u skupini uvijek u trku, skače, često pada, ruši i sebe i druge i igračke...često u konfliktu sa ostalom djecom, sa odraslima, verbalno agresivan, prebogat riječnik psovki i drugih neprikladnih riječi, kratke je pažnje, najčešće ne želi sudjelovati u zajedničkim aktivnostima u grupi.... u trenucima bez nadzora (npr. u kupaoni u koju druga djeca samostalno odlaze i vraćaju se kad obave što trebaju) napravi poplavu ili istiska pastu za zube na pod... dolazi u vrtić vrlo rano, prije 6 i ocjenjujem da je njegovo ponašanje iza deset sati već posljedica umora, no kad dođe vrijeme za dnevni odmor opire se, ljuti, ima ispad bijesa, ne želi u krevet... Ja ga nekako uspjevam smiriti i vrlo brzo zaspi i poslije je puno smireniji i opušteniji...Dodatni problem je što kolegica s kojom radim puno teže s njim izlazi na kraj, vrlo je uznemirena zbog toga i mislim da to dijete osjeća... njoj nikada ne zaspi, već vrlo napravi u sobi kaos, uznemiri drugu djecu, trči po hodnicima... U trenucima kad ima ispade bijesa ja ga držim u naručju usprkos opiranju i kako se smiruje, tako ga pomazim i na kraju pitam da li se bolje osjeća.... ili nekada procjenim da ga je bolje ignorirati dok se ne smiri.... I ja sam često frustrirana što dijete ne reagira na dobronamjerne i jasne upute od prve....pokušavam primjenjivati metodu 1, 2, 3 -uspjeh (T. Phelan) i ponekad funkcionira, smiruje ili tako i izbjegnemo ispad... stalno ga potičem da izgovori meni i djeci što želi i što ga zanima, ponekad ne preostaje ništa drugo nego ga fizički zaustaviti....što kod njega opet izaziva ljutnju... Kako izaći iz tog začaranog kruga?
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
23.11.2012. 20:30
Poštovana,
prvo Vam želim zahvaliti na ukazanome povjerenju. Iz Vašega sam upita stekla dojam da ste brižna osoba predana svojemu poslu te da veliku pažnju posvećujete djeci s kojom radite i koju u jednoj mjeri i odgajate. Uočila sam da ste vrlo angažirani oko dječaka čije poteškoće opisujete što je je zaista pohvalno. Također mi se čini, a to ste i sami naveli, da se osjećate pomalo frustrirano, ali i bespomoćno jer Vam se čini da se „vrtite u krug“ i da ste potrošili sve mogućnosti djelovanja. Katkada nam se može činiti da drugih opcija nema, no to ne znači da one zaista ne postoje. Važno je imati volju i ustrajnost, a toga, koliko mi se čini, Vi imate.
U pismu navodite ponašanja poput hiperaktivnosti i agresivnosti koje ste uočili kod dječaka koji je rođen kao neurorizično dijete. Neka ponašanja djeteta (poput hiperaktivnosti, nepažljivosti, težeg discipliniranja) koja navodite u Vašem upitu mogu biti karakteristična za neurorizičnu djecu i kao odgajatelje, nastavnike i roditelje, mogu nas katkada „izbaciti iz takta“. Ono što je vrlo bitno jest da se navedene poteškoće što ranije uoče te odgovarajućim postupcima spriječi daljnji razvoj poremećaja. Imate li saznanja je li dječak trenutno u tretmanu psihologa ili nekog drugog stručnjaka? Za dobrobit dječaka bilo bi optimalno kada bi njegov razvoj pratio interdisciplinarni tim koji se sastoji od roditelja i odgajatelja udruženih sa stručnjacima poput liječnika, fizioterapeuta, psihologa, radnog terapeuta, logopeda, defektologa. Međusobnom suradnjom djetetu bi se omogućila najbolja skrb uz učenje djeteta strpljenju, samozbrinjavanju u dnevnim aktivnostima (npr. pranje zubi, oblačenje...), socijalizaciji s vršnjacima. Kao što je već rečeno, važna je suradnja, kako stručnjaka međusobno tako i roditelja i odgajatelja sa stručnjacima. Jesu li roditelji upoznati s djetetovim ponašanjem u vrtiću? Jesu li roditelji otvoreni za suradnju, posebice s Vama odgajateljicama?
U upitu također navodite da dječak u vrtić ne dolazi redovito te da je situacija u obitelji vrlo složena. Spominjete bolesti u obitelji i razvod. Imate li više informacija o tome? Kada se razvod dogodio ili je još uvijek u tijeku? Brojna istraživanja o oblikovanju osobnosti govore o obitelji kao o najsnažnijem čimbeniku tog oblikovanja. Obitelj djeluje vrlo snažno na dječje emocije i na razvijanje toplih ljudskih odnosa. Međusobni odnosi roditelja i drugih članova obitelji privlače njegovu pozornost – dijete ih promatra, prihvaća i oponaša. Razvod i bolest roditelja zasigurno mogu imati snažan utjecaj na dječaka i njegovo ponašanje te je informacije o bolesti roditelja i razvodu djetetu potrebno objasniti na njemu razumljiv način način pri čemu bi informacije trebale dolaziti od samih roditelja, a po potrebi i stručnjaka psihologa. Utječući na djetetov razvoj, navedeni faktori utječu i na njegovu prilagodbu vrtiću čineći je težom. Neredovito dolaženje u vrtić, pogotovo u intervalima od par mjeseci, također otežava proces prilagodbe. Vjerujem da ste se u svojem dugogodišnjem radnom iskustvu s predškolskom djecom susretali s djecom koja se na „svoj način“ prilagođavaju na vrtić i da Vam je poznato kako taj proces prilagodbe izgleda. Nekada je lakše, nekada je teže, ali sve je to dio posla kojem se, kako mi se čini, s ljubavlju posvećujete.
Nesudjelovanje u zajedničkim igrama može biti povezano s osjećajem nedostatka povezanosti s ostatkom grupe zbog neredovitog dolaženja u vrtić. Međutim, uz česte konflikte s drugom djecom i odraslima može ukazivati i na nedostatak socijalnih vještina. Socijalne vještine kod dječaka važno je, kako je već navedeno ranije, razvijati i od strane roditelja i od strane odgajatelja jer će one s dobi postajati sve važnije. Jedan od načina njihova razvijanja jest i onaj Vaš - poticanje dječaka da izrazi što želi i što ga zanima i to uvelike pohvaljujem. U nastavku Vam prilažem link na koristan članak “Kako poboljšati socijalne vještine djeteta” koji se nalazi na web stranici Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba na koji može uputiti i djetetove roditelje: http://www.poliklinika-djeca.hr/z...boljsati-socijalne-vjestine-djeteta/.
Navodite i da dječak ima ispade bijesa. Neugodne epizode bijesa mogu ovisiti i o umoru (što ste i sami uočili), ali i o razini stresa kojem je dijete izloženo (poput teške obiteljske situacije, prilagodbe na vrtić). Kažete i da je njegov rječnik prepun psovki te da je verbalno agresivan. Iako katkada zaboravimo – djeca su poput spužvi koje upijaju i kasnije reproduciraju ono što su čula i vidjela. Većina viđenoga dolazi iz obitelji, bilo da dijete oponaša svoje roditelja, braću, rodbinu ili pak likove s TV-a. Upravo je zbog toga važno obavijestiti roditelje o ponašanju njihova djeteta, podsjetiti ih na njihovu važnu ulogu u oblikovanju djetetova ponašanja te naglasiti im problem agresivnosti djeteta. Bilo bi poželjno uputiti roditelje da se se obrate u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba (Adresa: Đorđićeva 26, Zagreb; Telefon: 01/34-575-18) ili pak neku sličnu ustanovu u mjestu u kojemu žive. Ako je obitelj iz Zagreba, u sklopu Dječje kuće Borovje postoji besplatno Savjetovalište za roditelje i djecu (Telefon: 01/6112 – 758; Adresa: Ulica Bože i Nikole Bionde 32, 10 000 Zagreb). U udruzi roditelja „Korak po korak“ stručnjaci održavaju različita predavanja i radionice za roditelje (više na stranici http://www.udrugaroditeljakpk.hr/). Ako pak obitelj živi izvan Zagreba, možete nam se dodatno obratiti i pokušat ću Vas uputiti na savjetovališta, udruge ili poliklinike koje (i ako) postoje u mjestu stanovanja obitelji.
Drago mi je čuti da ste uspjeli pronaći metodu pomoću koje se napad bijesa smiruje ili izbjegava. Metoda koju koristite pokazuje da ste upoznati s načinima kako umiriti agresivno ili hiperaktivno dijete – približiti ih sebi da ih, iako uz prvotno opiranje, umiri naše disanje. Iz navedenoga, ali i iz svega napisanoga sam stekla dojam da zaista pokušavate različite pristupe (od ignoriranja nepoželjnoga ponašanja, do umirivanja, 1-2-3-uspjeh metode) i time pokazujete svoju stručnu kompetentnost i veliku predanost djeci koju odgajate. Nekada zaista moramo mijenjati pristup ili metodu, ali ono što uvijek mora biti jednako je pozitivan stav prema djetetu koji je kod Vas prisutan. Važno je da dječje ponašanje ne shvatimo osobnim napadom na nas i da odvojimo to ponašanje od djeteta koje ga čini. Ukoliko ste ga primorani fizički zaustaviti dječaka jer agresivan prema sebi (npr. lupa se po glavi) ili drugima, učinite to, ali nježno. U tom emocionalnom stanju dijete donekle gubi kontakt s okolinom i često ono ne čuje objašnjenja koja mu se daju stoga s objašnjenjima treba pričekati dok se dijete smiri. Posebno pohvaljujem Vaša pitanja djetetu o tome kako se ono osjeća dok ga smirujete. Vrlo je važno usmjeriti se na djetetove osjećaje kako bismo razumjeli njihovo ponašanje. Probajte mu reći da zamisli „kako bi njemu bilo“ da se drugo dijete ponaša na način na koji se on ponaša prema njima. To je jedan od načina poticanja empatije kod djeteta koji može dovesti do smanjenja neželjenoga ponašanja. Važno je i da dječak za svako svoje pozitivno ponašanje, bilo u vrtiću, ali i kući, dobiva nagradu (poput pohvale ili njemu zanimljive aktivnosti) kako bi ga ona motivirala za daljnja pozitivna ponašanja.
Vjerujem da Vama i kolegici nije lako i da ste ponekad uznemireni i frustrirani. U tim trenucima pokušajte uzeti trenutak za sebe, duboko udahnuti i tek onda odlučiti o daljnjim koracima. Važno je osvijestiti i vlastite osjećaje u tim situacijama kako oni ne bi utjecali na naše ponašanje i donošenja odluka. S nekom je djecom teže, a s nekom lakše. Za neke je potrebno puno „treniranja vlastitih živaca“ i preispitivanja samih sebe, ali vjerujem da entuzijazam i angažiranost koje ste do sada pokazivali neće posustati! Vaša uloga kao odgajatelja je iznimno važna i Vi tu ulogu zaista dobro ostvarujete no za postizanje pomaka u djetetovu ponašanju ne možete i ne trebate biti sami: moraju, kako sam već napisala, biti uključeni roditelji, ali i drugi stručnjaci koji se bave tematikom poput hiperaktivnosti i agresivnosti djeteta.
Za kraj bih Vam ponudila i opciju besplatne savjetodavne linije Hrabroga telefona (0800 0800) za sva dodatna pitanja i pojašnjenja i to od ponedjeljka do petka (9-20h), e-mail Hrabroga telefona savjet@hrabritelefon.hr te chat (www.hrabritelefon.hr) svakim radnim danom od 15 do 18h.
Nadam se da će Vam nešto od napisanoga koristiti te Vam se još jednom zahvaljujem što ste se javili. Uz Vaš trud, volju i angažiranost vjerujem u poboljšanje situacije koju ste mi opisali!
Srdačno Vas pozdravljam,
Hana Hrpka, prof.
|
sekugor
|
06.12.2012. 21:00
Hvala na iscrpnom odgovoru....Roditelji dječaka, zapravo majka (otac je bolestan i ne dolazi u vrtić, ali obitelj je ostala cjelovita, nije došlo do krajnje rastave) je višekratno pozivana na individualne razgovore, zainteresirana je jer vidi da dječakovo ponašanje izmiče kontroli, premda tvrdi da kod kuće to nije tako neprihvatljivo. Dolazi na razgovore, u kontaktu je sa pedagogom i ravnateljem....na naš poticaj je ponovo odvela dijete na Goljak, gdje je od rođenja maleni bio u tretmanu, a sada se treba javljati na povremene kontrole (nije bio gotovo dvije godine!). Obavljen je pregled kod spec. fizikalne medine (nalaz uredan za dob), te je upućen i psihologu, takođe na Goljaku....Kod psihologa je isto tako bio možda pred 2 godine...sada nam je majka dala nalaze tih susreta... on se kod psihologa obično ponašao sasvim primjereno...i inače dobro reagira na situacije "jedan na jedan". Očekujemo skoro te nove nalaze.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
12.12.2012. 16:15
Poštovana,
hvala Vam što ste se ponovo javili i pružili mi dodatne informacije vezane za dječaka i situaciju vezanu za njega. Drago mi je pročitati da je majka dječaka zainteresirana i da je u kontaktu s pedagogom i ravnateljem. Kao što sam prethodno spomenula, iznimno je važna suradnja između roditelja i vrtića. Također, želim Vas pohvaliti što ste potaknuli majku da ponovo odvede dječaka na Goljak jer je zaista bitno da dječaka prate stručnjaci, pogotovo ako se javljaju smetnje u ponašanju poput onih koje ste opisali u prethodnom upitu. Navodite da se dječak kod psihologa ponašao primjereno te da dobro reagira na situacije „jedan na jedan“. Predložila bih da u suradnji s majkom i vrtićkim pedagogom (a po potrebi i sa psihologom) pokušate osmisliti načine kako mu možete pomoći uzevši u obzir informaciju da dijete dobro reagira na situacije "jedan na jedan". Također, rekli ste da majka tvrdi da kod kuće dječakovo ponašanje nije tako neprihvatljivo. Ponekad se zaista djetetovo ponašanje doma i u vrtiću razlikuje, u većoj ili manjoj mjeri. Primjerice, dijete u vrtiću može izgovarati proste riječi koje doma ne bi izgovorilo, izvan vrtića se može dobro slagati s vršnjacima dok u vrtiću može biti povučeno ili obrnuto. U takvim situacijama bilo bi korisno ispitati zbog čega se događa takva promjena u djetetovom ponašanju. Ne treba zaboraviti u obzir uzeti i činjenicu da katkada roditelji svoje dijete vide drugačijim od onoga kako ga doživljavaju druge osobe u njegovoj okolini te da ono što je prihvatljivo kod kuće ne mora biti prihvatljivo u vrtiću i obrnuto. Stoga bi bilo korisno da dijete i kod kuće i u vrtiću dobije istu poruku, što je prihvatljivo ponašanje, a što nije. Jedan od načina da se to postigne je interni dogovor s majkom o tome.
Kažete da očekujete nove nalaze psihologa kojega je dječak posjetio nakon dvije godine. Možda će novi nalazi biti korisni u otkrivanju čimbenika koji utječu na djetetovo ponašanje te još jednom pohvaljujem što se potaknuli majku da se obrati stručnjacima na Goljaku. Vjerujem da će ustrajnost i angažman koji ste dosada pokazivali te suradnja s majkom dječaka doprinijeti razrješavanju situacije vezane za dječaka.
Želim Vam puno strpljenja i volje te se zaista nadam da ćete zajedničkim snagama postići napredak kod mališana.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|