|
makica222
|
19.01.2016. 09:25
Poštovana,
imam sina od 2,5 god koji ide u jaslice/vrtić od 13mj i od tada, svako jutro (baš svako jutro) jako plače kad ga ostavimo. Tete u vrtiću kažu da se smiri čim mi odemo, te da se lijepo igra s drugom djecom, surađuje, jede i spava. Kad dođemo po njega, vidim da se zabavlja te ponekad ne želi ići doma. Također, slabo priča, kasni s govorom. Bili smo na razgovoru u Poliklinici za zaštitu djece gdje su nam rekli da, budući da sve razumije i izvršava zadane naloge, još pričekamo te da se javimo na jesen ako se ne dogodi pomak. Molim Vas za savjet.
Lp
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
22.01.2016. 19:30
Draga mama,
prvo bih Vam se zahvalila na javljanju i povjerenju koje ste nam iskazali. Iz onoga što ste napisali, vidim da ste jako brižna mama i uključeni ste u djetetov život. Biti roditelj nekada sigurno nije lako i puno roditelja se nađe u situaciji kada ne znaju što im je činiti. U toj situaciji isprobavaju razne stvari i u tome bi htjeli da im netko pomogne, no mnogi ne znaju kome da se obrate. Stoga, Vaše javljanje i Poliklinici za zaštitu djece i nama je jako pohvalno, jer pokazuje koliko se brinete i trudite da Vaše dijete dobije ono što je najbolje za njega.
Prema onome što ste napisali, vidim da ste zabrinuti oko toga što Vaš sin pri odlasku u vrtić jako plače i općenito slabo priča. Htjela bih Vas utješiti i reći da je strah od odvajanja, takozvana separacijska anksioznost, uobičajena razvojna pojava kod djece.
U razdoblju od 6 mjeseci do 3 godine djeca se osjećaju nesigurno, izražavaju strah od stranaca i želju da se ne odvajaju od roditelja. Djeca u toj dobi nemaju osjećaj za vrijeme poput odraslih i ne mogu si predočiti koliko vremena oni provedu u vrtiću, odnosno koliko roditelja nema od odlaska do povratka. Također, ne mogu znati hoće li se roditelji uistinu vratiti. Kako bi izrazili svoju uznemirenost i strah, često plaču, vrište, odbijaju kontakt s drugima, kao i hranu. Činjenica koja je ohrabrujuća u Vašem slučaju je što tete u vrtiću kažu da Vaš sin ne samo da se smiri, već i surađuje i igra se s drugom djecom, a to vidite i Vi sami kada dolazite po njega u vrtić. Ono što je bitno kada dijete izražava svoje potrebe je da se na njih odgovara s toplinom i nježnošću, ali i odlučnošću. Pretpostavljam da već reagirate na slične načine, ali svejedno ću Vam napisati nekoliko smjernica u situaciji odlaska u vrtić.
Važno je da, koliko god je to moguće, dječak ima rutinu odlaska u vrtić – s istom osobom i na isti način. Tome može pridonijeti i kreiranje nekog rituala pozdravljanja pri odlasku, poput samo vašeg kreativnog pozdrava i dočekivanja djeteta. Možete dječaku mirno objasniti da ćete iz vrtića otići, no i da ćete se vratiti po njega te da će se on sada opet družiti s tetama i drugom djecom u vrtiću. U razgovoru sa sinom budite iskreni kamo idete i kada ćete se vratiti te mu objasnite na način koji će on shvatiti; primjerice „Mama će se vratiti kada padne mrak“ ili „...kada prođe vrijeme ručka“. Neka djeca na takvo objašnjenje odmah pozitivno reagiraju, dok nekima treba ipak malo vremena. Važno je da dijete stekne povjerenje u to što ste mu rekli kada se vraćate jer mu to pruža osjećaj sigurnosti i utjehe da ga nećete napustiti. Dobro je da iskažete povjerenje u vrtić i vlastitu smirenost oko činjenice da ga pohađa tako da mu naglasite da ga prepuštate u sigurne ruke teta u vrtiću, s kojima se lijepo druži i dobro osjeća.
Ako Vi niste sigurni oko njegove dobrobiti u vrtiću, dječak to može osjetiti i reagirati odbijanjem i plačem. Jako je važno da se iz vrtića nikada ne iskradate i tako pokušate izbjeći njegove neugodne reakcije. Iskradanje potiče osjećaj nesigurnosti kod djeteta i uči ga da se ne može osloniti na roditelje.
Ako imate nedoumica ili nesigurnosti oko načina kako osigurati sinu lagodan prijelazak u vrtić, potičem Vas da se obratite za pomoć tetama ili psihologu u vrtiću.
Sada bih htjela nešto reći i za Vašu drugu brigu, a to je slabi govor sina. Pohvalno je da pozorno pratite razvoj svojeg sina i da ste se javili Poliklinici za zaštitu djece. Kod djece koja posjeduju određene poteškoće, rana prevencija može pomoći da se one umanje ili uklone.
Kako nemam dovoljno podataka vezano za Vašeg sina, napisat ću što je općenito karakteristično za razvoj govora djece. Prvotno, svako je dijete jedinstveno i razvija se individualnim tempom. Djeca između dvije i tri godine bi trebala moći komunicirati s članovima obitelji i s drugim ljudima, pri tome koristeći jednostavne rečenice od dvije ili tri riječi razumljive njihovoj okolini. Također, imaju velik vokabular i znaju imenovati poznate predmete. No, nisu sva djeca pričljiva, stoga je bitno provjeriti koliko oni zapravo razumiju što im se priča. Ohrabrujuće je što ste naveli da Vaš sin razumije i prati upute, što su izjavile tete u vrtiću te stručna osoba u Poliklinici za zaštitu djece. Stoga, slabi govor djeteta ne ukazuje nužno na odstupanje od urednog razvoja govora, već moguće samo na njegov individualni tijek ili osobine samog djeteta. No svakako je poželjno, a i potrebno dalje pratiti kako se dijete razvija te ako postoji potreba na jesen se opet javiti stručnjaku. Htjela bih još dodatno napomenuti da roditelji mogu na razne načine poticati razvoj govora kod djece. Vjerujem da mnoge od ovih stvari radite, no nije na odmet da ih svejedno navedem.
Recimo, ako dijete želi prepričati nešto što je zanimljivo doživio, bio to događaj u danu, bilo crtić ili pjesmica, dobro je pokazati da Vas zanima što želi ispričati i da uživate u priči. Pritom možete nagraditi dijete pohvalom, zagrljajem i osmijehom. Također, možete raditi na proširivanju dječakovih rečenica kako bi ga poučili složenim rečenicama i novim riječima. Tako kada dječak dijete kaže na primjer „Mama, crtić!“, možete reći: „Da, na televiziji počinje tvoj omiljeni crtić. Crtić o zecu i lovcu. Voliš li taj crtić?“. Za razvoj govora dobre su i različite igre imenovanja. Možete kroz igru imenovati različite predmete, životinje ili ljude tako da zajedno opisujete stvari i razgovarate o nekoj priči. Kao poticaj možete koristiti crtić, slikovnicu, igračke ili svakodnevne situacije. Pritom je poželjno koristiti jednostavne rečenice kako bi ih Vaš sin mogao razumjeti, a potom i ponoviti. Općenito, umjesto korištenja pitanja s da/ne odgovorom, dobro bi bilo koristiti pitanja koja zahtijevaju odabir, npr. „Želiš li gledati crtić ili igrati se s igračkama?“. Razne kreativne tehnike putem kojih dijete može stvarati svoje priče doprinose razvoju govora kod djeteta. Pri tome je najvažnije da sve aktivnosti koje dijete prolazi budu zabavne i bezbrižne te da i dijete i roditelji u njima uživaju.
Za kraj bih htjela reći da briga zna nekada potaknuti i umor i napetost te stres kod roditelja. Djeca mogu osjetiti kod roditelja tu napetost pa se i sama uznemiriti. Vidim Vašu veliku brigu i požrtvovnost te mi je zato bitno da si i Vi priuštite vremena za opuštanje, kako bi se lakše mogli posvetiti Vašem sinčiću.
Lijepi pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
