|
Tanja79
|
28.12.2015. 00:00
Poštovana,
moje dijete ima 21 mjesec i pri svakom buđenju plače, vrišti, a u zadnje vrijeme i protestira na način da se baca po krevetu, lupa nogama.. Uz dijete sam i po noći i za vrijeme dnevnog spavanja (kada se buđenje i usnivanje odvija po nekoliko puta), ustanem nakon njegovog usnivanja da obavim što trebam. Buđenje i plač javlja se neovisno jesam li ja uz njega ili ne (ne ustajem svaki put kad zaspi). Ne dopušta mi da ga umirim, odgurava me od sebe. Pretpostavljam da je prostest u zadnje vrijeme vezan uz to što sam ukinula nošenje nakon buđenja jer smatram da je već velik za nošenje nakon svakog buđenja. Ali i kada sam ga nosila dok se ne bi razbudio (po pola sata i više), plakao je pri buđenju. Cijeli svoj mali život je nošen puno puno, mažen je i pažen sa svih strana, dojila sam ga do 18. mjeseca, puno kontakta imamo, ne ide u vrtić, baka ga čuva. Ne nalazim razlog tome stresnom buđenju, a htjela bih mu pomoći. Probala sam umirivati glasom, maženjem, ništa ne prihvaća, samo traži da ga nosim. Spavao je na meni dosta dugo, zapravo od rođenja postoji problem sa spavanjem, oduvijek se budi u plaču. Zanima me koji način savjetujete da primjenim i radim li mu loše ako ga puštam da plače netom nakon buđenja? Neki put izgubim strpljenje pa zagalamim, a onda mi je krivo. Najrađe bi ga nosila, al to je dosta iscrpljujuće s obzirom da je to nakon svakog buđenja, a i ne znam koliko je dobro za njega?! Kako u ovoj dobi mogu utjecati na njegov osjećaj sigurnosti jer stalno imam osjećaj da fali nešto u našem odnosu (u smjeru mene prema njemu)? Shvatila sam i da se ne zna sam umiriti. Ne priča još pa je i komunikacija dosta otežana. Hvala unaprijed na pomoći, lp
Tanja
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
31.12.2015. 15:15
Draga mama Tanja,
željela bih Vam zahvaliti na javljanju te povjerenju koje ste nam iskazali. Čitajući Vaš upit, dobila sam dojam da ste brižna i pažljiva mama koja se pita na koji način svom djetetu olakšati teška buđenja te nemir koji osjeća pri tome. Vjerujem da Vas situacija u kojoj se nalazite uznemiruje i iscrpljuje te da oduzima mnogo energije i strpljenja. Pitanja s kojima se suočavate su uobičajena pitanja s kojima se roditelji djece ove dobi susreću i vidim da se zaista trudite kako bi Vaš sin bio sretan i zadovoljan.
Ako sam Vas dobro razumjela, naveli ste mi da Vaše dijete od rođenja ima poteškoće pri svakom buđenju koje se manifestiraju neutješnim plačem te lupanjem ručica i nožica pri čemu ga je vrlo teško umiriti. Kažete da Vas je u zadnje vrijeme počeo i odbijati za vrijeme smirivanja te kako se umiruje tek nakon što ga uzmete ruke, što ste u zadnje vrijeme odlučili smanjiti. Pitate se je li to dodatno doprinijelo situaciji i kako biste mu mogli pomoći.
U drugoj i trećoj godini, kod djece se mogu javiti noćni strahovi i noćne more. Takve pojave ubrajaju se u uobičajenu razvojnu fazu djece koju uz pomoć roditelja mogu uspješno savladati. Pri noćnom strahu, dijete može neutješno plakati ili vrištati pri čemu nije sasvim budno te nije svjesno svog ponašanja. Nakon što se uspije smiriti, dijete se ne sjeća događaja kojeg je sanjalo i neće zbog njega patiti. Kako odrastaju, san nije toliko dubok te se i noćni strahovi smanjuju. S druge strane, noćne more su zastrašujući snovi. Dijete se zbog njih budi, počinje plakati i drhtati te najviše uznemiruju djecu mlađu od pet godina jer do te dobi ne mogu zaista razumjeti što je to san te da ono što sanjaju nije stvarno.
S obzirom na to da ste mi napisali kako od rođenja postoji problem s buđenjem, za početak bih Vam savjetovala da se javite pedijatru djeteta koji Vam može pružiti korisne informacije te Vam biti od pomoći u ovoj situaciji. Isto tako, u dogovoru s pedijatrom možete promisliti i o javljanju dječjem psihologu kako biste se umirili i provjerili zbog čega dijete izražava navedene teškoće.
Napisali ste mi kako ste primijetili da se dječak ne zna sam umiriti te kako Vam je zbog toga što još uvijek ne govori otežana komunikacija. Djeca koja još uvijek ne govore plačem signaliziraju i šalju puno informacija. Vašem dječaku to je sada još uvijek jedini način da Vam poruči da ga nešto muči, smeta i brine. Ono što možete u ovoj situaciji kako bi mu pomogli jest usmjeriti se na stvaranje određenih načina putem kojih se može umirivati i samoohrabrivati. To možete učiniti na način da uvijek kada se budi počnete pjevati najdražu pjesmicu, da mu dodate omiljenu igračku, dekicu ili predmet koji ima značenje za njega. Najvažnije je da u situacijama kada plače i kad je uznemiren osjeća Vašu ljubav i podršku te da mu predstavljate sigurno i mirno okruženje. Samo s podrškom koju mu pružate će se dijete osjećati sigurno da može i nadvladati tu fazu. Dok ga tješite, nisu toliko važne riječi kojima ga tješite, nego kako ga umirujete i kako mu to govorite.
Isto tako, spomenuli ste kako ste u posljednje vrijeme odlučili ukinuti nošenje prilikom buđenja te se pitate činite li mu loše kada ga prilikom plakanja ostavljate u krevetiću. Smatram kako svaka promjena, koja u se odraslom svijetu možda i ne čini toliko velika, za dijete može predstavljati izvor stresa te osjećaj straha. Sasvim je u redu odlučiti da nećete više nositi dijete toliko često kao i prije. Međutim, važno je da ta promjena bude postepena. Djeca u ovoj dobi vole rutinu, stoga je predvidljivost vrlo važna da bi se osjećali sigurno. Umjesto nošenja, možete svoga sina maziti, pričati mu, podići ga kratko i zagrliti ga pa ga opet spustiti, a možete mu i ponuditi neku igračku ili dekicu. Slobodno budite kreativni i osmislite načine umirivanja koji Vam najviše odgovaraju. Iako ga u ovim situacijama ne nosite, svom sinu dajete do znanja da ste tu i s njim te mu pružate podršku i ljubav. Važno je da, što god odlučite, u tome budete dosljedni. Period prilagodbe Vam može predstavljati poteškoću, ali kada on prođe, i Vaš sin i Vi ćete biti zadovoljniji.
Iz svega što ste napisali, čitam i da Vam je ponekad teško te da reagirate na način kako ne biste htjeli. Roditeljstvo, iako donosi sreću i zadovoljstvo, predstavlja i stres za mame i tate. Zato je važno da barem nekoliko sati tjedno pokušate pronaći vremena za sebe i baviti se nečim što volite. U situacijama kada osjetite da biste mogli početi vikati na dijete, radije se odmaknite u drugu prostoriju, udahnite nekoliko puta i smireno se vratite. Na taj način će biti lakše i Vama i Vašem sinčiću.
Ako budete imali još nekih pitanja ili dvojbi, slobodno mi se opet javite! Dostupan Vam je i Hrabri telefon za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati te e-mail savjet@hrabritelefon.hr.
Još jednom Vas želim pohvaliti za to što ste brižna majka koja posvećuje pažnju svom djetetu. Iako je za razvojne faze potrebno puno strpljenja, one su prolazne. Stoga Vam želim puno sreće s prolaženjem kroz ovu fazu te još puno lijepih trenutaka s Vašim sinčićem.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
