palchica
|
23.09.2014. 08:55
Postovani,
Imam djevojcicu od 4.5 godine koja se prakticno od rodjenja plasi buke.
Vec pri prvim izlascima iz stana pocela bi plakati ako bi pored nas prosao motocikl velikom brzinom, stari bucni tramvaj ili cak kad bi cula da drugo dijete place. Nismo tome pridavali neku posebnu vaznost dok se nije pocelo odrazavati na socijalizaciju. Naime, obzirom da ne ide u vrtic odlucili smo da je ukljucimo u neke aktivnosti radi druzenja i socijaljzacije. Vec duze od godinu dana ide na engleski za djecu i to je prihvatila bez problema jer je grupa djece mala (8) i jer se casovi uglavnom realizuju u finom raspolozenju i igri, iako i tu bude i trke i plesa i pjesama.
Prosle godine vodili smo je na tri razlicite sportske aktivnosti: balet, gimnastiku i sportsku akademiju gdje se djeca igraju i vjezbaju ali sve je proslo bez uspjeha. Sve prihvata do prvog puta dok neko ne zagalami, a onda pocinju suze koje je veoma tesko zaustaviti i uz veliki trud. Nakon nekoliko pokusaja bi smo odustali jer je ometala rad i zabavu druge djece a i mi smo htjeli da joj takva aktivnost bude razonoda i uzivanje a ne izvor stresa. Nije bio problem da joj se to ne svidja, bila je jako sretna na pocetku svake aktibnodti, ucestvovala u igri,saradjivala sve do prve galame. U prosloj godini je 4 mjeseca isla i u vrtic i adaptacija je trajala manje od 7 dana, mada joj nije bilo drago ici ali nije pravila problem.
Ove godine smo odlucili da pokusamo ponovo i upisali je u plesni klub gdje sa djecom tog uzrasta imaju plesne igraonice i rade na koordinaciji pokreta, igraju se i uce osnovne koreografije. Prvi cas je izasla presretna i jako joj se svidjelo. Drugi cas su se djeca vec opustila i postalo je malo bucnije, pa je bilo malo suza, ali treci cas je uciteljica izvela nakon 15 minuta placa i izvinula se da ne moze da je smiri i odradi cas.
Kcerka mi je rekla da je problem u tome sto jedan djecak stalno galami i da ona ne zeli vise da ide. Ubjedjivale smo se malo nakon sto se smirila, pokusavale dogovoriti ali ona nije popustila. Nije htjela uci. Kad smo dosli kuci rekla sam da nema igrica ni crtaca dok ne bude prosao cas bez suza. Kaznu je prihvatila bez pogovora i apsolutno vec 5 dana ne pita i ne trazi ni igrice ni crtace.
Cini mi se kao da je odlucila da ne popusti. Pricamo o tome svaki dan i pokusavam joj lijepo objasniti da je galama normalna, da djeca vicu i da su glasna, da pokusa i ona...cak je podsticem da mi ponekad vristi sto prihvati tako u nasoj igri ali ne i sa djecom. Inace, u nasoj kuci se moze cuti poviseni prekorni ton ali nema svadje i galame, pa se mozda zato nije ni navikla na to, ali ne mogu da to posmatram kao gresku.
Ne zelim da prisiljavam dijete ni na kakvu aktivnost ali zelim da prihvati djeciju galamu i viku kao nesto normalno i svakodnevno. Bojimo se da bi se problem mogao nastaviti i u skoli, te ga pokusavamo tijesiti. Podsticemo je na sport jer je prilicno mirna i nedostaje joj fizicke aktivnosti i spretnosti. U parku se uvijek prikljuci najmirnijoj i najmanjij grupici djece, uglavnom djevojcica. Po mogucnosti bira pojedince. Voli se igrati mirnih igara, mastovita je i uvijek daje nove uloge svojim igrackama. U stanju se sama igrati sa lutkicama satima...isto tako se igra i sa prijateljima koji joj odgovaraju...neke jednostavno ne zeli da vidi i kaze "on je galamdzija, necu ga". Mozete li nam dati savjet:forsirati druzenje sa "djecom galamdzijama" ili je pustiti da to vremenom prevazidje? Da li se radi o problemu neke fobije ili jednostavno o karakteru djeteta? Postoji li nesto sto bismo mogli podsticati kako bi se njen strah prevazisao?
Unaprijed zahvalni, mama palchica i tata palchic.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
26.09.2014. 18:35
Dragi mama palchica i tata palchic,
najprije vam se želim zahvaliti što ste mi se obratili i na povjerenju koje ste mi pritom ukazali. Iz vašeg upita sam dobila dojam da se zaista trudite da se vaša djevojčica neometano druži s drugom djecom. Vaša briga i trud su zaista za pohvalu i drago mi je što pokušavate na različite načine pomoći svojoj kćerki. Ako sam dobro shvatila, trenutno vas najviše brine to što vam se čini da strah od buke ometa vašu kći u druženju s drugom djecom, a taj strah ste počeli primjećivati već od ranih dana. Također ste naveli da se djevojčica bojala buke iz različitih izvora, ali mi je ostalo nejasno počne li ona sada plakati isključivo kada su oko nje glasna djeca ili i u nekim drugim situacijama (automobili na ulici, glasna glazba i slično).
Strahovi su dio emocionalnog razvoja djeteta te se uz svaku razvojnu fazu javljaju specifični strahovi koji imaju određenu funkciju za tu dob. Tako se u ranoj dobi javlja se i strah od nepoznatog te strah od buke. Ovaj strah u pravilu nestane te nema nepovoljan utjecaj na kasniji razvoj djeteta. Roditeljima je ponekad teško nositi se sa strahovima svoje djece pa se tako trude zaštiti ih na način da ih manje izlažu izvorima straha jer im je i samima nelagodno slušati dijete te im je prirodan instinkt zaštititi dijete. Međutim, roditelji ne mogu dijete osloboditi straha niti je to poželjno jer savladavanjem pojedinog straha dijete postaje sposobno suočiti se s novom razvojnom fazom u životu. Također, pri suočavanju sa strahom bi trebalo izbjegavati izrugivanje strahu te uvjeravanje da se dijete nema čega bojati, a ohrabrivati ga da se suoči sa strahom. Primjećujem da i sami isprobavate različite metode da bi se vaša kći što lakše družila s ostalom djecom. Drago mi je što je pokušavate uključivati u različite aktivnosti i da je potičete na igru. S druge strane, čini mi se da ste je uključili u zaista velik broj aktivnosti, a navodite da je sve prošlo bez uspjeha. Slobodne aktivnosti potiču dječji socijalni razvoj i omogućuju im stjecanje novih vještina, ali s velikim brojem takvih aktivnosti djeca mogu postati preopterećena. Stoga je bolje zajednički s djetetom odabrati manje aktivnosti, možda i samo jednu, kojoj će se dijete moći posvetiti i u njoj uživati, a ostatak vremena ostaviti za druženje u obitelji. Opisali ste da se Vaša djevojčica voli družiti s malim brojem djece kroz mirne i maštovite igre. Djeca su međusobno jako različita prema potrebi za druženjem. Neka od njih su uvijek okružena mnoštvom prijatelja, no ima i onih koji su skloniji vrijeme provoditi sami ili u manjoj grupi. Bilo bi dobro pronaći tipove slobodnih aktivnosti koji bi joj omogućili ispunjavanje tih potreba, poput nekih kreativnih radionica ili pojedinačnih sportova.
Također bih htjela istaknuti da nije dobro koristiti „mito“ pa nuditi nagrade ili prijetiti kaznom da bi dijete nastavilo ići na neku aktivnost. Slobodne aktivnosti trebaju biti zabavne i poučne, a korištenjem nagrada i kazni se smanjuje unutarnja motivacija za uspjehom. Osim toga, nagrade i kazne su kratkoročnog djelovanja. S djecom je bolje iskreno razgovarati o tome što ih muči, čega se točno boje kod bučne djece, zašto trenutno ne žele ići na neku aktivnost i provjeriti je li možda samo riječ o „lošem danu“. Pokušajte pratiti što se s vašom kćeri događa i izvan aktivnosti kada je oko nje neka buka; počinje li plakati i u drugim situacijama, a ne samo kada osobe viču.
Svakako bih vam preporučila i posjet dječjem psihologu koji bi vam mogao dati dodatne savjete i kroz razgovor s djetetom zaključiti o nekim drugim potencijalnim uzrocima javljanja ovakvog ponašanja kod vašeg djeteta. Slobodno mi se opet javite ukoliko vam budu potrebni kontakti. Također, uvijek se možete javiti i Hrabrom telefonu za mame i tate, pozivom na broj 0800 0800, svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Također, možete se javiti i putem e-maila savjet@hrabritelefon.hr.
Za kraj, željela bih vam poručiti da je u brizi za dijete važno ne zaboraviti brigu za sebe i obitelj u cjelini. Uživajte u svakom trenutku koji provodite zajedno i s djetetom, razgovarajte međusobno o svojim osjećajima i nedoumicama i pronađite podršku jedno u drugom. Biti roditelj je lijepo, ali i izazovno iskustvo i nadam se da ćete iz njega dobiti ono najbolje!
Puno sreće i lijepih trenutaka želi Vam,
Hana Hrpka, prof.
|
palchica
|
28.09.2014. 01:15
Postovana dr Hrpka, veliko hvala na odgovoru. Ponekad se desi da covjek pisuci o problemu i sam zakljuci neke stvari koje ranije nije primjecivao a oci mu se dodatno otvore nakon ovako iscrpnog i strucnog odgovora.
Zelim pojasniti da nasa kcerka danas na buku ns ulici ne reaguje placem kao kad je bila beba ali i dalje negoduje zacepljanjem usiju i ponekad sakrivanjem iza nas. Cak nas vrlo cesto zna utisavati kad u kuci pustimo muziku pa neko od nas pocne pjevati, a nekad trazi da joj pjevamo.
Sto se tice aktivnosti sve koje sam spomenula bile su rasporedjene kroz duzi vremenski period i smatramo da nije bila preopterecena. Sad smo u fazi da je neki dan rekla da zeli ici na gimnastiku i vec dva puta smo isli i posmatrali trening ali nije htjela da se prikljuci iako je u par navrata krenula ali na pola puta odustala. Sa trenericom smo dogovorili da dolazimo ako zeli i da je pustimo da se sama ukljuci. Cak smo dogovorili da iduci put stojimo blize djevojcicama njenig uzrasta a ne na kraju sale blizu djecaka, kako je inace obicaj i raspored u sali. Imam osjecaj da ce im se tako lakse prikljuciti. Pokusat cemo jos nekoliko puta pa se nadamo uspjehu.
Zaista smatramo da joj treba fizicka aktivnost jer je od malih nogu ona onaj oprezni tip djeteta koji se i na tobogan penje samo ako je potpuno sigurna da to moze bez problema izvesti. Vec na prvoj prepreci se vraca odakle je krenula. Sve to je uzrok da je pomalo nespretna i malko bucmasta iako pazimo na ishranu. Ona je dijete koje nikad nije pojelo bombonu, mi joj kao maloj takve stvari nismo nudili a ona sada kad je neko ponudi kaze- "ja to ne jedem" iako je zaista ne sprijecavamo niti joj branimo, jednostavno ne kupujemo bombone, cips i slicne stvar i to se kuci ne jede. Naravno da pojede kolac, cokoladu, u principu pustamo da sama odluci sta zeli i sa hranom i sa igrackama, odjecom i vec ima izgradjen svoj stav i tesko je nagovoriti na nesto, pa tako i na sport
Objasnili smo joj da je vazno da vjezba kako bi bila zdrava i jaka i trenutno na tu gimnastiku ide rado- iako je za sada samo gleda.
Nadamo se uspjehu!
Hvala jos jedanput na savjetima i podrsci
Palchici
|