Ivan@
|
14.06.2016. 11:55
Roditelji smo dječaka starosti 2 godine i 3 mjeseca. Uglavnom Vito je zdravo, vrlo inteligentno i motorički vrlo napredno dijete. Naime, jako je živahan, znatiželjan i za svoju dob izuzetno snalažljiv, siguran u sebe i način razgovora je kao u djeteta od 4 godina pa nam je i pedijatrica ukazala na to na redovnom sistematskom pregledu.
Progovorio je u 16.mjesecu,a rečenice slaže od 20.mjeseca. U vrtić ide od svoje prve godine i tete za njega imaju samo riječi hvale, ako ostane kod baka toliko ga nahvale kao da se ne radi o našem djetetu. Počela sam raditi kad je on imao 6 mjeseci,a tata, koji je onda bio nezaposlen,ostao je s njim drugih 6 mjeseci.
Puno razgovaramo, pokušavamo postići da razgovorom shvati i razumije zašto nešto nije u redu ili se nešto smije odnosno ne smije. Nekad me to poprilično iscrpi. Ponekad mi se čini da je previše vezani za mene, za sve stvari doma traži svoju mamicu, kad je sretan, tužan, ljut samo mamica dolazi u obzir. Neki dan je stajalo u vrtiću na ogradi i čekao da mamica dođe po njega ( moja škola je udaljena od njegovog vrtića samo 200 metara) . To nikad prije nije izveo, tata ga odvede do vrtića, pozdrave se i ja ga pokupim. Uz to nemoguće ponašanje u blizini majke, unatrag par mjeseci kad mu nešto nije po volji udara baku i mene. On se svaki put ispričava i kaže oprosti što sam te udario jer mu kažem da sam tužna radi toga i kaže da vise neće, ali nakon pola sata sve ispočetka. Ne prihvaća riječ NE, NE SMIJEŠ, BILO JE SADA DOSTA od svoje mamice. Ne želim nikako da izraste u agresivno dijete. Kako se postaviti prema dvogodišnjaku i kako mu postaviti granice?
LP
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
16.06.2016. 23:20
Draga mama,
prije svega, hvala Vam što ste se mi odlučili ukazati povjerenje i raspitati se o situaciji u kojoj ste se našli. Iako iz priloženog vidim da kao roditelji imate ispravne stavove u pogledu odgoja Vašeg djeteta, roditeljstvo uključuje brojne nedoumice i ponekad teške odluke, stoga je traženje drugog mišljenja za svaku pohvalu te svjedoči o Vašoj brizi i angažiranosti.
Iz vašeg opisa, stječem dojam da je riječ o pametnom i naprednom djetetu koje je ušlo u fazu propitivanja roditeljskih granica. Isto tako, razumijem Vašu iscrpljenost te shvaćam da ste zbunjeni razlikama u njegovom ponašanju u različitim kontekstima te isključivom vezanošću za Vas. Njegove reakcije na zabrane također su faktor koji Vas brine, tim više što Vam se čini da shvaća razloge zbog kojih se ne smije udarati druge ljude, a usprkos svemu ponavlja zabranjene postupke.
Postavljanje granica jedan je od izazovnijih roditeljskih zadataka. Djeca od rane dobi propituju i provjeravaju što im je dopušteno a što ne, te vezuju uzroke i posljedice ponašanja. Za djecu je prirodno da pokušavaju pomaknuti postavljene granice i provjeriti Vaše reakcije na njihova ponašanja. Iz Vašeg upita vidim da Vas nekada umori razgovor s Vitom o tome što se smije, a što ne smije. Djeca vrlo rano počnu prepoznavati emocije bliskih osoba i iste reflektirati. Moguće je da on to Vaše stanje ne poveže s Vašim umorom, nego s nečim što je on uzrokovao, što može dovesti do toga da se razgovor završi prije nego što je shvatio vašu poruku. Bilo bi dobro razgovarati s dječakom kad ste dovoljno odmorni i spremni na njegova brojna potpitanja.
Spomenuli ste mi i da ste unazad par mjeseci primijetili neželjeno ponašanje poput udaranja. Pitam se je li se u Vašoj okolini nešto promijenilo, što je moglo utjecati na Vašeg dječaka i na njegov osjećaj sigurnosti i Vaše dostupnosti. Pokušajte promisliti koje su to situacije u kojima se počne javljati navedeno ponašanje. Spomenuli ste mi kako se najčešće događa kada se nešto nije odvilo onako kako si je on to zamislio te se pitam reagira li tako jer mu niste kupili nešto što je zaželio, u situacijama kada je umoran ili nervozan ili primjećujete da se javlja u drugim situacijama. U svakom slučaju, navedenim ponašanjem Vaš dječak šalje određenu poruku te je važno na adekvatan način dati mu do znanja da takvo ponašanje smatrate neprihvatljivim te da postoje neki drugi načini kako bi uspio izraziti svoje želje, emocije i potrebe. Jedan od mogućih načina je da pokušate s njim o tome popričati prije nego što se takva situacija dogodi. Ako već prepoznajete situacije u kojima će se početi ponašati neprihvatljivo, mogli biste prije nego do nje dođe, dogovoriti neka zajednička pravila te se dogovoriti kako ćete ga nagraditi ukoliko se bude držao istih. Primjerice, ako prepoznajete da Vas dječak udari kada mu kažete da mu nećete kupiti određenu stvar u dućanu, bilo bi dobro prije odlaska u dućan razgovarati s njim o tome kako biste željeli da se ponaša te mu reći ako se bude pridržavao pravila da ćete nakon toga zajedno sudjelovati u nekoj Vašoj aktivnosti koja ga veseli. Također, bilo bi dobro uključiti ga u određene zadatke kao Vašeg pomagača kako bi se osjetio važnim i potrebnim. I sami ste prepoznali da Vaš dječak zna u kojoj situaciji se ponašao neprihvatljivo te da Vas razumije. S druge strane, kada se takva situacija već odvila, pretpostavljam da Vam je teško održati mirnoću te je tada moguće da Vaše intervencije dječak ne shvati na ispravan način, već protumači da je takvim ponašanjem ipak pridobio pažnju Vas i bake, zbog čega je sklon ponašanje ponoviti. Pažnja, bilo da je izazvana na prihvatljiv ili neprihvatljiv način učvršćuje ponašanje koje joj je prethodilo i povećava vjerojatnost da će se ono ponoviti. Slijedeći put kada osjetite da bi situacija mogla eskalirati, čučnite u razinu njegovih očiju i pokušajte porazgovarati o tome što ga uzrujava i saznati što želi. Ako do udarca ipak dođe, možete ga kratko i oštro pogledati i reći nešto poput „Vidim da si ljut i tužan jer ti nisam kupila sladoled. Boli me kad me udaraš, a na ovaj način sigurno nećeš dobiti sladoled. Ako nešto želiš, možemo o tome razgovarati.“. Ako Vas nastavi udarati, možete mu ponoviti ovakvu rečenicu nekoliko puta i zatim ne obraćati pažnju na njega dokle god se tako ponaša. Iako je vrlo teško izdržati taj period koji je sam po sebi neugodan, poznato je da je za gašenje nekog ponašanja najbolje što manje reagiranje na isto, što poručuje djetetu da takav način ne dovodi do zadobivanja vaše pažnje i ostvarenja ciljeva.
Kod postavljanja granica važna je dosljednost u ponašanju. Nastojite ne odustajati od postavljenih granica niti u iznimnim situacijama. Ako ste ipak primorani na to, pokušajte djetetu objasniti zašto taj put smije nešto što se inače ne smije i naglasite da je to iznimka. Ako ste dosljedni, dijete shvaća da se ne može manipulirati Vašim pravilima te je skloniji poštivati ih. Nadalje, bitno je da su granice jasno postavljene. Trebaju biti jednostavne i konkretne te djetetu treba biti jasno zašto su takve kakve jesu. Isto tako, važno je da se svi članovi obitelji te osobe koje su uključene u djetetov život pridržavaju postavljenih pravila na isti način čime povećavate vjerojatnost da će ih se dijete prije početi pridržavati te izbjegavate situacije u kojima je zbunjen time da mu ista ponašanja nekada prolaze, a nekada ne. Ono što jako narušava poštivanje granica su prazne prijetnje - djeca vrlo brzo uoče da ako nečim prijetite i to ne ostvarite, mogu testirati Vaše strpljenje. Unaprijed razmislite o sankciji te se dogovorite s dječakom čega će se mogao odreći u situaciji kada prekrši pravilo. Kad je to moguće, nastojite oblikovati svoje zahtjeve na afirmativan način, tako da izbjegavate formulacije - ne, ne smiješ i slično. Djeca bolje reagiraju kada su granice postavljene u obliku obećanja ili motivacije, a ne prijetnji. Na taj se način postepeno oblikuje poželjno ponašanje, a smanjuje nepoželjno. Zabrane, bez upute kako da se dijete ponaša, ostavljaju prostor njihovom eksperimentiranju. Primjerice, umjesto da mu kažete: ''Ne smiješ ustati od stola dok ne pojedeš!'', možete reći ''Čim pojedeš, igrati ćemo se!''. Na taj će se način osjetiti nagrađenim i ponosnim za nešto što je dobro obavio.
Nemojte se ustručavati postavljati granice. Unatoč njegovim reakcijama, za dijete i Vas je dobro da postoje utvrđena pravila po kojima se dijete ponaša. Takvo okruženje pruža osjećaj strukture i sigurnosti, a njihovo poštivanje razvija osjećaj povjerenja i predvidivosti okoline, što pogoduje njegovom emocionalnom razvoju. Time Vašem dječaku dajete do znanja da ste tu za njega te da prihvaćate i uvažavate njegove emocije, ali da postoje drugi, prihvatljiviji načini i ponašanja kojima ih može izraziti. Na taj način dobiva potrebnu podršku od Vas, a istovremeno ga pripremate za sve nove izazove i promjene pri odrastanju.
Nadam se da će Vam navedene informacije biti korisne te u slučaju da imate dodatna pitanja ili nedoumice, možete mi se ponovno javiti ovim putem ili nazvati na liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800, svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Na liniji rade educirani volonteri koji će Vas rado saslušati.
Želim Vam puno sreće i strpljenja te lijepe i bezbrižne trenutke s Vašim dječakom!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|