|
Autor
|
Poruka
|
|
Ivana 15
|
21.03.2008. 18:35
Imam 15 godina. Zadnjih nekoliko godina osjećam se katastrofa. Imam mnogo problema ; u školi, obitelji,.. Moj otac je alkoholičar. Ne mogu reći da me fizički zlostavlja,ali kad ga vidim pod utjecajem alkohola, osjećam se užasno. Ne treba mi ni riječi reči, dovoljno je da ga vidim. Često kad je pijan prebacuje mi neke stvari koje trjezan niti ne spominje. To me užasno pogađa. Ponekad mi stavi pod nos što me hrani, što mi pruža dom ili pak kaže da kad navršim 18 vrata su mi otvorena. Da me on nije više dužan hraniti, odgajati,... Stvarno se loše osjećam zbog toga... I sa bakom nemam najbolji odnos. Od ranog djetinjstva primjećujem da više drži do mog brata nego do mene... Često su mi govorili da si ja to umišljam jer sam ljubomorna na njega. Djelomično su u pravu. Istina, Ljubomorna sam na brata,ali ne bez razloga... Baka je prije nekoliko godina svojoj nećakinji rekla da više voli brata zato što je muško... To me je jako povrijedilo. Od tada sam prilično hladna i čak bezobrazna prema njoj. Ona je to zaboravila, ali ja nisam. Meni je taj događaj često u glavi,kao da se je jučer dogodio a ne prije 5-6 godina. A inače u razgovoru samo spominje brata ( moj Mihael ovo, moj Mihael ono,..) Roditelji joj često kažu kaj ima samo njega,a unuku ne... Osjećam da što god napravim je uzalud jer ona će opet vidjeti samo njega i nikad neću biti u istom rangu s njim. Ima trenutaka kad ga prezirem zbog toga makar mi je brat... Imam osjećaj da se uvijek moram natjecat s njim za pažnju bake i roditelja. To me izluđuje... S vremenom sam se povukla u sebe. Zatvorena sam i ne dopuštam ljudima da mi priđu... Bojim se da će me povrijediti... Ili da će misliti da sam luda kad me upoznaju... Sklona sam izoliranju od vršnjaka.... Dosta sam ozbiljnija od vršnjaka i teško mi je uspostaviti komunikaciju s njima... Ne znam čemu da pričam, a dosta mi je pretvaranja da sam poput njih... Često me živciraju... Ugodnije se osjećam kad razgovaram sa odraslom osobom.... Uglavnom, zbog toga svega počela sam imati probleme sa zdravljem... Naime, zbog tjeskobe, nemira, nervoze često osjećam mučnine... A kada se jako iznerviram, ponekad povraćam. Ne mogu spavati ili se budim nekoliko puta tijekom noći... Zbog tih simptoma pitala sam doktoricu šta mi je... Ona me je poslala psihologu... Prvi put sam bila 6.3.2008 kod psihologa i sad 28. bi opet trebala ići... Uglavnom, psih. je rekla da sam depresivna... Ona će me najvjerojatnije poslati psihijatru jer imam u stresogenim situacijama autoagresivna promišljanja ( nekoliko puta sam popila preveliku količinu tableta s ciljem da si oduzmem život,jedanput sam pokušala prerezati žile,ali to se nisam usudjela. Samo sam zarezala kožu... Ništa strašno...). Uglavnom ja ne želim više ići k njoj na razgovor jer znam da će me poslati psihijatru, a to ne želim. Opterećena sam činjenicom da psihijatri se bave razmatranjem i liječenjem psihički poremećenih osoba dok psiholozi varijacijama psihički tzv. normalnih osoba... Nije lako prihvatiti da s tobom nešto nije ok.
|
|
Ivana 15
|
26.03.2008. 01:15
Ne mogu više.. Ne želim živjeti... Nitko mi ne vjeruje... Nemam nikoga... Želim umrjeti, ne treba mi ovakav život... Bila sam vani... I konačno sam se opustila.... Prvi put nakon dugog vremena,ali nažalost nije potrajalo dugo. Pričala sam s jednom curom iz razreda... Ispričala mi je nešto za što sam i mislila da je tako, ali sam se nadala da griješim... Ljudi iz razreda, profesori, svi misle da glumi, da ne želim u školu... Nisam ja kriva što sam stalno bolesna, što gotovo da i nisam bila ovo polugodište u školi... Najradije bi prekinula školovanje i sve poslala k vragu... Najviše me je pogodilo što i bažulička misli tako ( moja razrednica). Mislila sam da mi bar ona vjeruje, da me razumije... Zbilja mi je bila jako draga... Ne želim se više tamo vraćati, ne među te ljude... Kad bi bar netko me razumio i shvatio kak se osjećam!! Samo netko!!!!
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
26.03.2008. 12:30
Draga Ivana,
Strašno me rastužilo tvoje pismo. Teško mi je vidjeti da i danas postoji takva diskriminacija i da se ljubav prema djetetu može određivati prema njegovu spolu.
Moram ti priznati da ono zbog čega sam se najviše zabrinula jest to što si navela da si više puta prekomjerno popila tablete s ciljem da si oduzmeš život i što si razmišljala o rezanju žila. Vjerujem da ti nije laka obiteljska situacija i da se ne osjećaš ugodno sa svojim vršnjacima, ali život jest zbilja dragocjen i moraš ga čuvati. Vrlo je bitno da radiš na tome da sebe voliš i poštuješ (znam da to nije lako kada doživljavaš takve ispade od tate i poruke od bake). Mislim da je vrlo, vrlo bitno da nastaviš ići kod psihologa i ako on bude smatrao da odeš kod psihijatra, da nastaviš ići. Gledaj to ovako, naša psiha može biti ozljeđena kao i svaki drugi fizički dio tijela. Da to ispravno zacijeli i da možemo normalno nastaviti živjeti potreban nam je liječnik (psiholog/psihijatar). Razlika psihologa i psihijatra nije u tome da se psihijatar bavi samo poremećajima, a psiholog ne, već prvenstveno u tome što je psihijatar liječnik i može ti prepisati lijek koji ti je potreban. Najčešće te dvije struke rade zajedno, upotpunjujući jedna drugu. Nije sramota ići kod psihijatra. Mnogo je gore ne ići i nastaviti živjeti u crnim mislima i piti tablete i razmišljati o samoubojstvu. Znam da će zvučati kao klišej, ali ti zbilja jesi mlada osoba, život jest pred tobom i nitko i ništa te ne bi trebao tjerati na takve drastične poteze. Važno je razmišljati o mogućim rješenjima i stručna osoba ti može pomoći u tome. Vjerujem da ti oduzimamanje života izgleda kao bijeg od problema, ali sigurno nije pravilno rješenje, jer se takvi problemi rješavaju ustrajnošću i upornošću uz pomoć odraslih i stručnih osoba. Put sigurno nije lagan, ali ako ne odustaneš postoji mogućnost da se stvari poboljšaju. Bilo bi u redu da sada 28.03. kada budeš išla kod psihologa razgovaraš o svojim strahovima koje se odnose na odlazak kod psihijatra.
Kažeš da ti je tata alkoholičar. Iako nije fizički nasilan, vjerujem da ti nije nimalo lako gledati ga u takvom stanju. Od roditelja uvijek očekujemo odgovornost i „odraslo“ ponašanje te pomoć kada se jave problemi u našim životima. Većinom djeca imaju potrebu u roditeljima vidjeti idealne osobe. Ponekad se dogodi kada roditelji griješe (zlostavljaju ukućane, previše piju, koriste opojna sredtva i sl.) da djeca osjećaju krivicu zbog takvog ponašanja roditelja. Kažeš da ti prigovara i nabacuje to što te uzdržava. Moram ti reći da si ti maloljetna osoba zaštićena zakonom. Tvoji roditelji su dužni brinuti se o tebi, uzdržavati te, osigurati ti krov nad glavom, hranu, zdravstvenu skrb, obrazovanje, slobodno vrijeme i igru, a nadasve ljubav i zaštitu. Ako se tata tako ponaša prema tebi, nažalost ti to sve ne pruža. I to je njegova greška i krivnja.
Vidim da te ponašanje bake također vrijeđa. Nažalost, kao što sam ti već i rekla, i odrasle osobe griješe i imaju pogrešne stavove u životu. Zanima me kakav odnos imaš sa majkom? Kako ona reagira na tatin alkoholizam? Da li je već nešto poduzela po pitanju toga?
Tvoja majka se može za pomoć obratiti u centar za socijalnu skrb prema mjestu vašeg prebivališta. Ako već nije, trebala bi razgovarati sa tatom o liječenju. Ako tata pristane možete se obratiti u Bolnici sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici u Zagrebu ili u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Alkoholizam je bolest i treba se liječiti.
Ljubomora prema bratu mi je jasna, zanima me da li si ikad pokušala razgovarati sa njim o svojim osjećajima i svemu što te muči. Kako se brat ponaša prema tebi? Da li si razmišljala o tome da bi bila možda velika šteta da ne ostvarite dobar odnos, ako postoji mogućnost za to? Vjerujem da je uspoređivanje teško i osjećaj natjecanja naporan, ali možda on ne želi da se ti tako osjećaš. Možda ti može pomoći i biti ti podrška. Razmisli o tome.
Ako ti je potreban razgovor, savjet ili neka informacija, slobodno se obrati na našu savjetodavnu liniju na broj 0800-0800. Linija je besplatna i anonimna, a otvorena je radnim danom od 9-18 sati!
Sretno!
|
|
Ivana 15
|
26.03.2008. 15:25
Ja zapravo i ima i nemam odnos s majkom... S njom nikada nisam mogla razgovarati o stvarima koje me muče, zbog kojih patim, dok o nekakvim glupostima mogu razgovarati bez ikakvog problema... Mnogo puta je pokušala razgovarati sa mnom, ali ja bi ju svaki put "otjerala" od sebe... Tako sam se nedavno posvađala s bratom... Isprovocirao me i pukla sam... Kad sam ga istjerala iz sobe, počela sam plakati... Kao i obično, zaključala sam se (uvijek se zaključam kad sam u svojoj sobi). Ona je čula da plačem i htjela je razgovarati sa mnom... Nisam ju htjela pustiti u sobu... Nakon što je više od pola sata stajala ispred vratiju, pustila sam ju... Htjela je razgovarat, ali ja jednostavno nisam mogla. Počele smo se svađati... Rekla je da nek se već jednom izjasnim što mi smeta, a ne što se stalno zatvaram u sobu i plačem... Počele smo se svađati (ali ja ni u svađi nisam rekla što me muči)... Između ostalog, rekla mi je da joj ne treba i da ne želi takvo dijete... Mene je to sve jako pogodilo i uzrujalo da sam i povraćala.. Tad se je izderala na mene i rekla da će me odvest sutra kad dođem iz škole u Kukuljevićevu... Znam da je sve to rekla u efektu, ali mene je to jako pogodilo... I nju smeta što tata pije, ali mislim da to ne želi pokazati zbog nas (mene i brata). Ona nije imala lijepo djetinjstvo... Otac joj je bio alkoholičar, imao je ljubavnice koje je moja baka morala čak i posluživat kad bi ih doveo kući... Inače, moja mama je odrasla u domu,a kući bi dolazila za praznike.. I kad bi bila doma, često je spavala na ulici... Njen otac ju je znao izbaciti iz stana... Često ju je policija pokupila na Zrinjevcu ili na Risnjaku... Jednom ju je na Risnjaku našla jedna žena kod koje je mama kasnije stanovala,a zauzvrat morala je rintati za ono što je pojela i što je imala gdje spavati. Uz to je radila da bi si plačala večernju školu... Divim joj se... Uz sve što je prošla, puna je optimizma... Inače je dosta "djetinjasta". Sama za sebe kaže da će ona uvijek u srcu ostat dijete... To me malo živcira... Uglavnom sam ozbiljnija od nje... Često mi zna reći da sam ko stara baba, di mi je mladost. To me stvarno smeta. Vezano uz tatin alkoholizam nije ništa konkretno poduzela. Ponekad mu predbaci to ili veli da nije ni čudno da sam takava kraj njega... Zna mu reći da bi se trebao lječiti, ali uglavnom kad se zakače oko nečega... Najviše me boli što me majka zapravo ne poznaje... Znam da je to i moja krivnja jer joj ne dopustim da mi se približi... Često u drugim ljudima pokušavam pronaći pažnju i ljubav koja mi fali od strane majke... Razrednica mi je jako prirasla srcu i često u njoj vidim ono što mi nedostaje kod majke... Ponekad poželim da mi je ona majka... S bratom nemam dobar odnos... Malo vremena provodimo skupa, što zbog škole jer smo u suprotnim turnusima, a vikendom je on uglavnom na igralištu, a ja ako nisam u sobi odem s prijeteljicama u šetnju do dvorca (živim u Bistri. Možda ste čuli za dvorac u G. Bistri koji je zaparvo bolnica za kronične bolesti dječje dobi). A i to malo vremena kad smo skupa provodimo svađajući se... Često me vrijeđa. Govori mi da sam glupača, kurva,... Da sad ne nabrajam... A mene je lako iživcirati, tako da ni ja njemu baš ne ostanem dužna. Često mi veli da sam luda, šta mi vrijedi škola kad nitko neće zaposliti luđaka, da u školi misle da sam luda,da zato i idem i u školi kod psihologinje... A kad bi rekla da nisam luda, onda mi kaže da je vidio uputnice za psihologa... Često se i potučemo, uglavnom on mene lupi.. Puno je jači od mene iako je godinu mlađi... Kad ga usporedim s dečkima iz njegovog razreda izgleda par godina stariji. ponekad mi ostanu i masnice...ali opet, nije prestrašno...
|
|
Ivana 15
|
26.03.2008. 17:20
Danas sam se čula s razrednicom (preko sms-a)... Ni sam mogla izdržati, a da ju ne pitam da li je istina da ona i ostali profesori misle da glumim da sam bolesna jer mi se ne ide u školu... Rekla je da to nije istina, ali iskreno, nisam sigurna da je bila iskrena prema meni. Mislim da me nije željela povrijediti... Rekla sam da će sve biti ok ako izdržim do kraja šk.godine,a onda ako treba ću se prebaciti u drugu školu... Na to mi je rekla: " Uvijek ima zlobnih ljudi i ma gdje bila ako im dozvoliš imat ćeš s njima posla. To ovisi i o tebi i o njima." Upotpunosti ima pravo. Ja čitav život samo bježim od svih, osobito od onih koji su me povrijedili. Mislila sam bit će lakše kad odem u srednju... Stvorit ću sliku o sebi kakvu želim, ne ću dopustiti nikome da mi se približi i upozna me (i povrijedi)... Ali ja ko ja, uvijek pomislim možda nisu svi ko oni, možda još uvijek postoji dobri ljudi.... I onda mi se to sve obije o glavu...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
26.03.2008. 17:25
Draga Ivana,
Drago mi je što si odgovorila i podjelila svoja iskustva kao i iskustva svoje obitelji sa nama.
Vidim da ni tvoja majka nije imala lagan život ni sretno djetinjstvo. Odrasle osobe nose iskustva doživljaja u djetinjstvu. Teže i stresne situacije, odbacivanja vlastitih roditelja utječu i na njihov odnos sa vlastitom djecom. Djetetu je to teško razumjeti (a i ne bi trebali), ali u situaciji kao što je tvoja, to je nužno. Možda ti veća otvorenost sa mamom pomogne da uspostaviš barem malo bolji i kvalitetniji odnos. Kažeš da je majka u više navrata pokušala razgovarati sa tobom. Čini mi se da tvoju majku interesira što se događa sa tobom, o čemu razmišljaš, kako se osjećaš. Sigurno ni njoj nije lako gledati te nesretnu, jer se sigurno po tebi vidi da patiš i da si nezadovoljna. Podrška majke je neprocjenjiva, zato mislim da bi tom odnosu trebala dati šansu.Vjerujem da te pogodila njezina reakcija i njene riječi da ne želi takvo dijete...Pokušaj uzeti u obzir da je ona htjela razgovarati sa tobom i stajala je pred zatvorenim vratima pola sata. Ponekad kada su ljudi uzrujani i preplašeni ne reagiraju kako bi trebali i kažu stvari koje ne misle. Mislim da je vrlo bitno da razgovaraš sa majkom i kažeš joj što osjećaš, svoje strahove i nezadovoljstva. Posebno zato jer ti je već pokazala da želi biti u tvojem životu i pomoći ti koliko god može! Postoji mogućnost da se onda nećeš više osjećati tako usamljeno i neshvaćeno.
Drago mi je što imaš tako dobru razrednicu i što se osjećaš blisko sa njom. Preporučila bih ti da se ne obazireš na to što ti je prijateljica rekla da „svi u školi“ misle da glumiš. Razgovaraj što više sa svojom razrednicom, povjeri joj se. Ona je odrasla osoba i može shvatiti što ti se događa. Mali broj djece je suočen sa tim što ti sve proživljavaš, pa je logičnije da će ti pomoći i razumjeti te odrasla osoba.
Usmjeri se na osobe u koje imaš povjerenja, daj im šansu da ti pomognu. Ako si zatvorena i ne razgovaraš o sebi, onda te iste osobe nemaju ni šansu da ti pomognu i da se ti osjećaš bolje.
Što se tiče tvog brata, oboje ste u osjetljivom razdoblju života. Često se dogodi da što su braća i sestre stariji da se i njihov odnos poboljšava jer mjenjaju poglede na svijet i jednostavno odrastaju.
To što ti kaže da si luda jer ideš ko psihologa, zanemari. Možeš mu reći da se u zadnje vrijeme ne osjećaš dobro i da ti je potreban razgovor sa psihologom i da bi ti bilo puno lakše kada te ne bi tako nazivao.
Pokušaj što manje reagirati svađom. Najčešće se strpljivim razgovorom pojašnjavaju stvari, postižu dogovori i rješavaju problemi. To nije lagano. Budi strpljiva. Tijekom razgovora ako te nešto „izbaci iz takta“ duboko udahni, smiri se koliko možeš i nastavi razgovarati.
Također, slobodno nazovi našu savjetodavnu liniju na broj 0800-0800 ili nam se javi na forum. Sigurna sam da ne možemo ponuditi gotova rješenja, ali za pomoć, podršku i savjet uvijek smo tu.
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
26.03.2008. 21:35
Hvala vam što se trudite pomoći mi. Puno mi to znači. Ponovno nakon mnogo vremena osjećam da me netko razumije i da mu je stalo da mi pomogne. Vaše odgovore sam pročitala nekoliko puta... Zbilja ste me dirnuli. Uspjeli ste me rasplakati... Nikome još nisam toliko rekla o sebi, ni ljudima do kojih mi je stalo. Htjela bi razgovarati sa razrednicom, ali ne želim ju gnjaviti. Ima dosta problema i bez mene. Ima svoj život, obitelj, šta će joj još netko poput mene. A i ne bi htjela da zna koliko mi je draga da ne bi ispalo da joj se ulizujem... Kao u osnovnoj. Imala sam iz hrvatskog prof. Delić koja je stvarno super i profesorica i osoba. Ponekad sam nakon sata znala ostat s njom u razredu i razgovarati da bi na kraju ispalo da sam joj se ulizivala i na taj način dobila peticu.
Otići ću u petak u Klaićevu psihologu. Psih. Irma Barišić je draga i vrlo mlada osoba. Mislim da bi joj se s vremeno mogla dosta otvoriti, ali bojim se ići psihijatru. Mislim da je kod njih u Klaićevoj psihijatar,a ne psihijatrica. Nisam to do sada spomenula, nije mi se činilo važno. Ne osjećam se ugodno u muškom društvu. Ne znam zašto, ali jednostavno osjećam neku nelagodu,nervozu, usudila bih se reći, ponekad i nekakav strah. Ne vjerujem da bih mogla razgovarati s muškom osobom. Bojim se da ne bi ni riječi rekla. To dosad još nisam nikome rekla. Imam dva stvarno dobra prijatelja s kojima uglavnom ne osjećam se tako, ali s ostalima... Ne znam da li je to povezano s tim što mi tata pije i to me užasno smeta ili? Stvarno ne znam razlog... Ne znam bi li to trebala spomenuti psihologinji.
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
27.03.2008. 14:45
Drago mi je ako su ti neki od ovih odgovora pomogli da se bolje osjećaš. Ponosna sam na tebe što si toliko toga podijelila sa nama na forumu i hvala ti na tome.
Posebno sam ponosna na tebe jer odlaziš sutra kod psihologa, iz tvog zadnjeg posta čini mi se da si se malo smirila i da si spremnija na sutrašnji odlazak u Klaićevu. Kažeš da se ne osjećaš ugodno u muškom društvu i da misliš da će ti biti teško razgovarati sa muškim psihijatrom. Poželjno je da sve svoje strahove ispričaš psihologinji. Vjerojatno postoji niz razloga zbog kojih bi se mogla tako osjećati, mislim da i tatin alkoholizam može utjecati na stvaranje takvog straha. Ali samo stručnjak mentalnog zdravlja može donijeti takve zaključke. Također možeš pitati psihologinju postoji li mogućnost da razgovaraš sa psihijatricom.
Napisala si da ne želiš opterećivati svoju razrednicu. U redu, poštujem tvoju odluku. Ali bitno je da znaš da je to odrasla osoba koja ti je pritom i draga i u koju imaš povjerenja. Ako se u nekim situacijama u školi budeš loše osjećala znaš da možeš na nju računati i povjeriti joj se. Znam da ti je vrlo bitno što tvoji vršnjaci misle, ali.kao što sam ti već i napisala, većina njih ne proživljava što ti proživljavaš i sigurno te u tom segmentu ne mogu razumjeti. Moraš misliti na sebe i kako si pomoći.
Na forum Hrabrog telefona i na našu savjetodavnu liniju uvijek si dobrodošla kad god ti treba razgovor, podrška i savjet.
Sretno!
|
|
Ivana 15
|
27.03.2008. 18:00
Hvala vam. Možda sam malo smirenija, premda kad pomislilm na sutrašnji odlazak u Klaićevu ne osjećam se najbolje. Dosta sam nervozna zbog toga i malo mi se povraća, kao uvijek kad sam nervozna. Razmišljala sam o tome da razgovaram s razrednicom o tome kako se osjećam u školi, ali bojim se da me ne shvati pogrešno. Ne znam zbog čega, ali manje-više uvijek kad sam u školi ne osjećam se dobro. Nervozna sam, osjećam mučnine, nagon povraćanja, a ponekad imam osjećaj da mi cijelo tijelo drhti, osobito ruke što mi stvara problema s pisanjem. Sve još nekako podnosim, ali taj nagon povraćanja me izluđuje. Stalno strepim od straha da ne povraćam. Uglavnom kad dođem kući to mi se smiri (jedino ako mi i doma netko ne digne živce). Svaki put kad odlazim u školu, osjećam nekakav strah, ali ne znam zbog čega. Mnogi mi kažu da zato što nešto trebam odgovarati ili pisati test. Međutim, ja se tako osjećam i kad znam da danas me nitko ništa neće pitati, ne ću pisati nikakav test. Kad sam popodne u školi, cijelo jutro se borim s tim strahom i mučninom. Stalno osjećm nemir i tjeskobu u grudima. U školi me užasno živcira što me stalno netko pita; šta mi je da sam opet loše volje, kaj sam opet u bedu ili PMS-u. Njima je uglavnom sve PMS. Htjela bi da me svi puste na miru. Jednom sam prijateljici rekla da sam loše, da sam si upravo pokušala prerezati žile,... (to je bilo navečer,a sutra smo bili popodne u školi). Trebali smo doći ranije u školu na dopunsku iz matiše (trebao bi ići cijeli razred jer smo stvarno katastrofa kaj se tiče matiše), a ja nisam došla. Ona je cijelom razredu rekla da nisam došla jer sam u "depri". Nisam sigurna da li je rekla što sam pokušala napraviti. Osjećala sam se užasno....
Zbilja bih voljela s razrednicom razgovarati o tome, ali bojim se da stvarno neće pomisliti da zbog toga izostajem iz škole, a ne zbog bolesti. Stvarno je super osoba, ali zna biti dosta stroga. Kad usporedim kakva je na folkloru i u školi, to su ko dvije različite osobe. Ona je predsjednica KUD-a Bistra pa me je nagovorila da dođem na folklor kako bi se opustila, zaboravila na probleme. No, nisam sigurna želim li i dalje ići na folklor. Ne osjećam se ugodno tamo. Uglavnom svi su stariji od mene, što mi zapravo odgovara. Ali isto tako, svi su uvijek nasmijani, veseli, a ja nisam. Stoga pokušavam glumiti da se i ja tako osjećam. Smješim se, a u meni se sve slama. To me jako iscrpljuje. Stvarno se osjećam iscrpljeno. Par dana gotovo da i nisam noću oka sklopila, a zadnjih nekoliko spavam, ali ne mogu se naspavati. Zaspim oko ponoći i probudim se između 10h i podneva,ali uopće se ne naspavam. Kad se sjetim da sam slijedeći tjedan ujutro u školi i da ću se morat probuditi oko 6h.... Ko će mene dići?!!
|
|
Ivana 15
|
28.03.2008. 17:05
Upravo sam došla iz Klaićeve. Nije bilo tak strašno. Moram ići psihijatru, ali ne moram kod njih, već u Kukuljevićevu. Oni imaju jednog psihijatra pa bi bila naručena tek u svibnju (najranije), stoga su rekli neka idem u Kukuljevićevu. U Klaićevu moram opet doći 8.4., dok u Kukuljevićevu sam naručena 17.4. Poslana sam psihijatru najviše zbog tih suicidalnih misli kako bi vidjeli da li mi treba kakav lijek. Malo me je strah,ali i to je za ljude... Valjda me nitko neće pojesti.
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
31.03.2008. 13:00
Draga Ivana,
Hvala ti što si se javila. Zbilja mi je drago što si otišla kod psihologa u petak. Vidim da se sada lakše nosiš i sa idejom odlaska kod psihijatra.
Vjerujem da te je sad strah. Mislim da je tome i razlog što ti je to nepoznata situacija, stoga vjerujem kada prođe taj razgovor da ćeš se osjećati dosta opuštenije. Ponosim se sa tobom i vidim da si jedna jaka osoba.
Hrabri telefon je tu za tebe i javi se kada god imaš potrebu za razgovorom, savjetom ili informacijom!
Sretno!
|
|
Ivana 15
|
31.03.2008. 14:40
Prvi put da mi je netko tko tako mnogo zna o meni rekao da sam jaka osoba.Obično me smatraju kukavicom, oni koji me uistinu poznaju. Hvala na savjetima, podršci... Puno mi to znači.
Osjećam se užasno... Tek sam došla kući iz škole. Imam neki strah od škole, ali ne znam zašto. U subotu navečer uhvatila me je neka panika pri samoj pomisli da danas idem u školu. Bio je već 1h iza ponoći. Otišla sam u krevet. Stvarno sam bila umorna i trebao mi je san. Ali kad sam legla, sjetila sam se da moram u školu i od same pomisli na to, kao što sam već rekla, uhvatila me je panika, strah... Osjetila sam nemir u grudima, tjeskobu... To me je doslovno gušilo. Počela sam plakati. Ne znam zašto mi se to događa. Kad sam u školi osjećam se stvarno loše. Čim dođem, već jedva čekam da idem kući. Uz sve to, morala sam školskoj psihologinji odnjeti nalaz psihologinje iz Klaićeve. Nisam to željela, ali kad mi je već rekla da donesem, odnjela sam joj. Fotokopirala je nalaz i ostavila si kopiju. Sutra moram kod nje na razgovor. Nije mi baš drago što se moj nalaz vuče po školi.. Valjda neće cijela škola znati što u nj. piše... Zbilja to ne bih htjela.
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
01.04.2008. 16:35
Draga Ivana,
Nije lako ispričati sve što ti se događalo, priznati svoje strahove i razmišljanja. Vidim da si se ohrabrila za odlazak kod psihologa kao i kod psihijatra. Tu je sigurno tvoja snaga. Svi imamo pravo na to da nam bude teško u nekim razdobljima u životu. Bitno je kako ćemo se nositi sa tim problemima i što ćemo poduzeti u vezi toga.
Isto je tako i sa školom. Vjerujem da se loše osjećaš u školi, ali sada je na tebi da se suočavaš sa svojim strahovima i radiš na tome da ti strahovi i neugode nestanu. To je nešto o čemu bi bilo dobro da razgovaraš sa stručnjakom, da pronađeš razloge takvih osjećaja i snage kako da ih se oslobodiš.
Što se tiče tvog nalaza, vjerujem da će psihologinja u školi čuvati povjerljivost podataka, ali ako ti je lakše, možeš razgovarati sa njom o tome i zamoliti je da obrati pozornost na tvoj nalaz.
Pozdrav
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
02.04.2008. 18:15
Što se tiče školske psihologinje, ja samo želim da me ostavi na miru. Nikad mi nije rekla da moram doći kod nje ako to ne želim, al uporno me redovito zove na razgovore. Moja je greška što mi je neugodno joj reći da ne želim to, da želim da me ostavi na miru. Bojim se da ne ispadnem bezobrazna, nezahvalna, drska i da se ne uvalim u još veće probleme, kao da ih nemam dovoljno. Neugodno mi je stalno odlaziti sa sata i ići k njoj. Samo želim da me ostavi na miru. Rekla je da će kontaktirati moju psihologinju iz Klaićeve. Šta stalno gura nos di ne treba?! Mnoge stvari sam joj prešutjela jer ih ne želim s njom podijeliti, dok sa psih. iz Klaićeve sam i o njima razgovarala.
Već sam uspjela dobiti jedinicu, a tek smo se vratili s praznika. Nisam napisala zadaću koju nam je prof. iz biologije dala prije praznika. Nisam bila u školi i nisam imala pojma za tu zadaću.. Nije mi to opravdanje i znam da sam zaslužila tu jedinicu. Malo mi je žao zbog toga, ali svjesna sam da sam i ja kriva. Trebala sam se više informirati o tome što su radili u školi.Tješi me to što je 10-tak učenika dobilo jedinicu iz istog razloga. Barem nisam jedina. Ovaj tjedan sam odgovarala dva predmeta ( talijanski i povijest) i danas sam pisala test iz hrvatskog. To sam zabrljala. iz oba usmena sam dobila 4,5 ali ako dobim 2 s testa ja sam super zadovoljna. Puno toga nisam znala. Učila sam jučer navečer prije nego što sam išla na folklor i danas sam se probudila u 3h ujutro da bi naučila... I stvarno sam učila, ali ništa nisam zapamtila.. Nikako se nisam mogla fokusirati. Učila sam i za vrijeme praznika, ali jednostavno nisam ništa zapamtila. Kad sam pisala test, skroz sam zablokirala. I ono što sam znala, nisam se mogla sjetiti. Tek nakon što sam predala test sam se sjetila većine odgovora. Stvarno sam zabrljala. Iako se pravi kao da me nije briga, kao da mi je svejedno, osjećam se užasno. Razočarala sam samu sebe, ali ne želim to priznati ni sebi,a kamoli drugima. Stvarno sam poustila u školi. Prije mi je jako malo vremena trebalo da naučim za test, za usmeni, a sada.... Ne znam što se to sa mnom događa.... Nije da ne želim učiti, dapače, ali ne mogu... Sve ću zabrljati. Sav moj trud i vrijeme koje sam uložila u dosadašnje učenje, i u osnovnoj i sada u prvom polugod. postat će uzalud. Sve ću pokvariti. Sve mi je krenulo nizbrdo... Sve se ruši kao kule od pijeska. Šta će razrednica misliti o meni i ostali profesori? Moji roditelji, prijatelji? Škola tj. učenje je bilo jedino u čemu sam bila dobra, a sad mi ni to ne uspijeva... Užasno sam razočarana i nesretna zbog toga.
|
|
Ivana 15
|
06.04.2008. 19:10
Osjećam se užasno. Tata je opet pijan. Ne mogu ga gledati takvog. Imali smo goste. Bilo mi je užasno zbog njega, jer je bio pijan. Ne mogu više ovako. To me užasno smeta,a ne želim to nikome reći. Pokušavam to sakriti. Sutra pita kemiju. Nemam ni jednu ocjenu. Sigurno će me pitati. Ne mogu učiti u ovakvoj galami. Opet ću pokupiti jedinicu. Bože, još ću pasti razred. Uopće se ne mogu fokusirati na učenje. Ništa mi ne ide od ruke, u svemu sam loša. Nekada sam bila barem dobra učenica, a sad više nisam ni to. Ja sam nitko i ništa, promašeni ( izgubljeni ) slučaj. Sve mi se ruši. Sama sam sebe razočarala. Da sam si bar oduzela život kad sam to pokušala. Nitko niti ne bi primjetio da me nema. U p.m. NE MOGU VIŠE!!! Kao jedini mogući izlaz iz toga svega, vidim smrt. Čitav život mi se svodi na bježanje od stvarnosti. Ponekad poželim da je to sve samo jedna grozna noćna mora koja će jednostavno nestati kad se probudim. Ne mogu shvatiti zašto se sve to meni događa. Gdje je taj Bog??????!!!!!!!! Poludit ću.... Osjećam se iscrpljeno. Prošli tjedan, gotovo da i nisam spavala. Ni jednu noć nisam spavala duže od 2-3 sata. Ne mogu ni pisati.... Sva drhtim i plačem poput neke glupače. Opet mi se povraća.... Ne mogu to više podnjeti.. Voljela bi imati drugu obitelj. Često poželim da mi je razrednica majka... Ona je super žena.... I njezin suprug je super. Oni su obitelj o kakvoj sam sanjala. Često idu zajedno na izlete. Ja ne pamtim kad sam sa svojima negdje bila, kad smo proveli dan svi zajedno... Htjela bi sa mamom imati blizak odnos, da mi je ona najbolja prijateljica, da joj se mogu povjeriti. Tako smo blizu, a tako daleko. Vlastita majka me ne poznaje. Ona ne poznaje ovakvu Ivanu. Imala je priliku upoznati moje popuno drugačije lice. Majka misli da ju ne volim, da ju ne cijenim, da sam drska, bezobrazna, nezahvalna, ali ja nisam takva. Ona (odnosno cijela moja obitelj) je žrtva kraj mene. Sve loše što mi se događa, pokušavam skrivati od ljudi. Onda kad dođem kući, iskalim se na njima i ispadnem takva kakva ispadnem. Ne mogu si pomoći... Iz škole đođem sva živčana, frustrirana, izvan sebe i jednostavno puknem kad dođem doma. Osjećam se tak samo, neshvćeno. Imam feeling da me svi osuđuju, a zapravo me nitko ne pozna. Ovo je moje pravo lice, ali takva sam samo kad se zatvorim u sobu. U školi sam drugačija, pred roditeljima drugačija. Imam stotinu različitih lica. Od ljudi uvijek očekujem iskrenost, a kakva sam ja!? Cijelo vrijeme glumim nešto što nisam. Kad me je jednom Salopek pitao zašto se drugačije ponašam kad sam s njim i ostatkom ekipe, a drugačije kad sam s jednom frendicom. Nisam znala da je toliko očito da sam glumica, da sakrivam svoje pravo lice. Samo želim umrijeti. Da se bar sutra ne probudim, da utonem u san iz kojeg se nikad ne ću probuditi!!!
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
07.04.2008. 17:35
Draga Ivana,
Žao mi je čuti da se loše osjećaš i da ti opet dolaze misli o samoubojstvu!
Svaki dan donosi nove stresove i šokove, izlaz je da se naučiš na pravilan način nositi sa njima i naučiti nešto iz svega toga. Vidim da te je tatino ponašanje dosta povrijedilo. Tvoja mama je osoba koja bi trebala razgovarati sa njim o liječenju, posebno jer sa svojim ponašanjem u alkoholiziranom stanju loše utječe na cijelu svoju obitelj. Alkoholizam je bolest i potrebno ga je liječiti. Takvim osobama treba pomoć. Ponekad one same ne žele priznati da imaju problem. U tim slučajevima kada se razgovorom ništa ne može postići, potrebno je da odrasla osoba nazove policiju ili centar za socijalnu skrb kako bi s jedne strane zaštitila sebe i obitelj, a s druge strane dobila informacije o svojim pravima i mogućnostima.
Čini mi se da tvoja obitelj ne zna što sve proživljavaš. Kako bi pomogla samoj sebi i unaprijedila odnose u obitelji vrlo je bitno izražavati svoja prava stanja, osjećaje i razmišljanja. Teško će tvoja obitelj znati kako se osjećaš ako im sama ne daš do znanja riječima. I sama kažeš da bi htjela imati blizak odnos sa mamom. Lijepo je i nadasve potrebno imati podršku u životu, pa za početak pokušaj prvo razgovarati sa mamom o nekim lakšim stvarima koje te muče. Na taj način možeš polako stjecati povjerenje u majku te putem toga graditi blizak odnos kakav i ti sama želiš imati. Pretpostavljam da ćeš s vremenom osjetiti potrebu za povjeravanjem većine problema koje te muče bez obzira koliko teški bili.
Preporučujem da o svemu ovome razgovaraš sa svojom psihologinjom, također vezano uz ponašanje s prijateljima u školi. Pokušaj sada proanalizirati situacije u kojima si reagirala kako nisi htjela. Kako bi voljela da si postupila? Svoja razmišljanja podijeli sa psihologinjom. Možda ti ona može pomoći da pronađeš način kako se ponašati u grupi i biti svoja.
Sretno!
|
|
Ivana 15
|
08.04.2008. 09:45
Stvarno više ne mogu... Opet je pijan.... Ne mogu ga više slušati... "Pun kufer" mi je toga... Gotovo svaki dan kad dođem iz škole nađem ga doma pijanog. Kak god se osjećam loše u školi, rađe bi bila tam cijeli dan nego njega doma takvog gledala. Sad opet ne ću moći zaspati,tko zna do kada. Htjela bi s nekim o tome razgovarati, ali bojim se... Bojim se šta će biti nakon toga... Trebala sam danas razgovarati sa razrednicom, ali ona je očito zaboravila na to.. A ja ju nisam htjela ni pitati ništa o tome... Pogodilo me je to... Obećala je da ćemo razgovarati, a na kraju ili nije htjela ili je zaboravila... S psihologinjom se bojim o tome razgovarati... Ne bi htjela da još i socijalnu radnicu umješa u to ili nešto slično. Poznavajući oca, ne bi to dobro završilo... Njoj sam to samo spomenula u razgovoru, ali nisam htjela u detalje... Izbjegavala sam tu temu, koliko sam god mogla... Mislim da je tatin alkoholizam najveći uzrok mojih problema samo što to ja nisam htjela nikome spominjati... Pravila sam se kao da imam savršenu obitelj... Kao da je sve super... Ne mogu više ovako živjeti, niti ne želim. Bilo bi najbolje da sam napravila ono što sam pokušala nekoliko puta, ali ni to nisam bila sposobna napraviti kako treba...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
08.04.2008. 21:00
Draga Ivana,
Zbilja vjerujem da ti nije lako gledati tatu u alkoholiziranom stanju i da to na tebe loše utječe. Žao mi je što te prolaze takve misli, još ti jedan put moram napomenuti da samoubojstvo nije rješenje problema. Rješenja problema su obično teška i zahtjevna, ali na kraju daju velike i prave rezultate. Bitno je da se trudiš predvladati svoje poteškoće, a u tome moraš naći osobe u svojoj okolini u koje imaš povjerenja. U zadnjem postu sam ti spomenula mamu. Roditelji su odgovorni za svoju djecu i zbilja većina želi sudjelovati u životima svoje djece i pomoći im u teškim trenutcima.
Što se tiče tvoje razrednice, ponekad ljudi zaborave na dogovore ako imaju svojih problema i preokupacija. Nije sramota tada ih „povući za rukav“ i zamoliti za pomoć.
Jako mi je teško komunicirati sa tobom preko foruma,osjećam da ti ne mogu dovoljno pomoći i čuti sve što ti osjećaš i prolaziš. Zato ti predlažem, ako se osjećaš spremnom da nazoveš našu savjetodavnu liniju na broj 0800-0800, linija je otvorena radnim danom od 9-18 sati, besplatna je i anonimna (ne moraš reći svoje ime, u školu koju ideš i sl.). Na liniji možeš očekivati ljubaznu volonterku, spremnu da te sasluša te zajedno sa tobom pokuša doći do nekog rješenja koje je u tvojoj situaciji tebi najprihvatljivije.
Sretno!
|
|
Ivana 15
|
17.04.2008. 17:15
Danas sam bila u Kukuljevićevoj, kod psihijatra. Prepisan mi je nekakav antidepresiv. Mislim da se zove Prozac. Iskreno se nadam da će mi taj lijek pomoći. Jedna osoba mi je savjetovala da odem u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba. Mislim da to i nije loša ideja. Zanima me što vi mislite o tome? Da li bi bilo dobro da odem tamo?
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
21.04.2008. 16:55
Draga Ivana,
Drago mi je čuti da ideš u Kukuljevićevu. Vjerujem da ćeš upornošću prijeći preko svojih teškoća i naći neku sigurnost u sebe i zadovoljstvo. Vjerujem da je lijek kojeg ti je psihijatar propisao u redu. Ponekad treba više vremena da lijek počne djelovati, pa nemoj odustati od njega ako se za par dana ne budeš osjećala drugačije.
Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba karakterizira izvrsan tim stručnjaka i mislim da nije loša ideja da se javiš i informiraš o svom dolasku na broj 01/ 3457-518. Pošto si maloljetna osoba potrebno je da budeš u pratnji roditelja ako budeš dolazila u Polikliniku. Za dolazak ti je potrebna uputnica liječnika opće prakse.
No, moram ti reći da te u Poliklinici čeka otprilike isti tretman kao i u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj ulici. Zanima me da li si zadovoljna sa svojim individualnim tretmanom koji dobivaš kod psihologa u Klaićevoj
|
