|
Autor
|
Poruka
|
|
Ivana 15
|
27.07.2008. 12:50
Ja sam opet sva shrvana... Baš sam dovršavala j zadnji post... Sjetila sam se posjeta CZSS i maminih riječi... Kako mi je teško... Stalno imam pred očima taj prizor i čujem njene riječi... Kako me to boli... Ponovno pomišljam kako bi bilo najbolje da me nema, da odem, zauvijek... Već dva dana ne pijem lijekove... OPET..Nadam se da mama to neće primjetiti... Tata je opet pijan... O kako mrzim taj alkohol... Bojim se što će biti ako ne ode u CZSS... Ima trenutaka kada sam ljuta na njega, kada ga možda čak i mrzim, ali ipak mi je tata... Ipak ga volim i stalo mi je do njega... Utjehu tražim u svom peseku, u svojoj Lily... Volim ju beskrajno mnogo... Volim ju više nego sebe... Kad me pogleda svojim očicama, počne lizati osjećam da me netko voli... Makar i životinja... Ponekad imam osjećaj da mi je ona sve, da ne mogu bez nje... Ne znam zašto se uvijek vežem toliko za životinje... Ne znam..
|
|
Ivana 15
|
31.07.2008. 00:20
Tata je bio u CZSS... Iako se je protivio, mama ga je uspjela nagovoriti... Jučer, nakon razgovora gotovo da mi nije ništa rekao, da bi navečer progovorio... Rekao je da se zbog mene sramoti, da ga je bilo sram ić u CZSS, da je socijalna radnica rekla da sam lijena... Njega je bilo sram i zbog toga me krivi?! A ne pita se kako je meni njega gledat praktički svakog dana pijanog... Kako se ja nosim s tim? Mislila sam da će manje pit nakon posjeta CZSS, ali vraga... Već jučer popodne je bio pijan. Danas mi je doslovno zabranio da ikome govorim o njegovom alkoholizmu... Rekao je da se ne smijem vama javljati, ni svojoj psihijatrici reći da pije, ni ako ću ponovno ić kod soc. radnice, pa čak da ne smijem ni prijateljicama niš govorit... Napisala sam jednoj curi pismo koja je sa mnom bila u Kukuljevićevoj... Mama ga je danas trebala poslati... Ali nije. Zaboravila je... Tata mi je praktički zabranio da ga njoj pošaljem... Nazvao ju je luđakinjom koja je bila sa mnom u bolnici... Puno mi je značilo kaj sam se mogla na vašem forumu izjadat, napisat kako se osjećam kad mi je potrebno... Više ne ću to moći... Ne želim se svađat s tatom... Kao što sam rekla, zabranio mi je... Mama me opet uvjerava zajedno s njim da on nije pijanac i sl... Mogu samo reći, nisam slijepa... Hvala vam kaj ste svaki put našli vremena za mene... Sigurno sam vam već i dosadila... Još jednom, hvala vam na svemu! A meni ne preostaje ništa drugo nego da i dalje lažem...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
31.07.2008. 15:00
Draga Ivana,
jako je teško primiti ovakav tvoj post. Bila sam jučer na tvom blogu i vidjela da je otac otišao u CZSS, bilo mi je drago iako to nije donijelo rezultate koje si ti očekivala. Prije svega, moram ti još jednom ponoviti kako je iznimno teško mijenjati ustaljene navike, obrasce ponašanja a ponajviše stavove odraslih osoba. To je mukotrpan proces u kojem jako važnu ulogu ima pristanak te osobe, u ovom slučaju tvog oca, na promjene. U slučajevima kada odrasla osoba ne vidi problem i ne vidi razlog za promjene a negativno utječe na druge članove obitelji postoje metode kojima se osobi ukazuje na propuste i kojima se štite ostali članovi obitelji. To se upravo pokušava i postići odlascima u CZSS, jedan nažalost nije dovoljan... Za to treba puno, puno više truda, ali važno je krenuti. Ja vjerujem i nadam se da će on nastaviti odlaziti u CZSS, jer je to obavezan i da će barem u jednom svom dijelu mijenjati navike. U međuvremenu, ti se trebaš usmjeriti na odrađivanje vlastitih zadataka: priprema ispita, uzimanje terapije, odlazak psihijatrici, traženje podrške u svim mogućim izvorima pomoći. To je nešto što tebi čini dobro i što će ti pomoći da prebrodiš ovo jako teško razdoblje.
Što se tiče zabrana javljanja i razgovora mogu samo reći kako je to tvoje osnovno ljudsko pravo. Otac ti nema pravo zabraniti takvo nešto, to znači da ti uskraćuje izvore pomoći, a čini to kako bi zaštitio sebe i svoje ponašanje. To nije u redu! Ja ti ne mogu i ne smijem reći da prekršiš tu zabranu, ti sama moraš odlučiti o tome ali imaj na umu da imaš pravo potražiti pomoć jer je to jedini način na koji ti mi odrasli možemo pomoći i da ne trebaš štititi oca i njegov alkoholizam. Možda bi mogla reći soc. radnici za zabranu pa da i ona pokuša utjecati na njega!?
Znam da ne možeš živjeti izolirana od svoje obitelji, da ne možeš ne gledati ono što se događa i praviti se da to ne utječe na tebe. Zato su važni izvori pomoći i podrške koje imaš izvan svoje obitelji. O izboru laganja smo već prethodno pisali, te zaključili kako to nije djelotvorno rješenje, jedino razgovorom sa ljudima koji tebi mogu pomoći (soc. radnica, psihologinja, psihijatrica) možeš mijenjati situaciju na bolje.
Nama sigurno nisi dosadila, uvijek smo ovdje kada to zatrebaš. I u situacijama kada ne odgovorimo na neke tvoje postove u kojima nema pitanja, potrage za komentarima i sl. budi sigurna da ih čitamo i da smo tu za tebe.
Tvoj Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
05.08.2008. 12:50
Nisam mislila da ću vam opet pisati, ali evo ipak pišem... Ne mogu više... Ovako se već stvarno dugo nisam osjećala... Osjećam se kao da se iznutra raspadam... Ponovno razmišljam o samoozljeđivanju pa čak i samoubojstvu... U subotu su stigli kumovi... Kuma nije željela doći u našu kuću zbog svega što je bilo... Išla sam se naći s njom... Išle smo u šetnju... Bila sam toliko sretna što ju vidim, ali taj osjećaj je brzo nestao... Samo što smo krenule u šetnju, zvao ju je kum... Tata je bio kod njih... Galamio je i izabranio i njima i meni da se viđamo i da se čujemo... Rekao je da se za 5 min moram vratiti doma... Kad mi je kuma to rekla osjećala sam se užasno... Nisam mogla vjerovati... Bojim se da ju ne izgubim... Volim ju beskrajno mnogo... Neću dopustiti da izgubim kontakt s njom makar mi tata to 100 puta zabranio... Samo da završim školu i da, ako Bog da nađem posao i odem od kuće... Odem čim dalje od svojih... No pitanje je da li ću imati snage izdržati ovo sve... Da li ću ponovno posustati i napraviti "glupost"... O tome kako se osjećam, više sam pisala na blogu...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
07.08.2008. 14:25
Draga Ivana,
Pročitala sam i zadnje postove na tvom blogu. Moram priznati da su me rastužili događaji koje si navela. Žao mi je što tvoj tata negativno utječe na tvoj odnos sa kumom, ali se ponosim tobom što si se odlučila boriti protiv toga i ne dopustiti tati da vas razdvoji. Iz tvog zadnjeg posta na forum, kao i bloga, vidim da govoriš o vremenu kada budeš punoljetna. Moram ti reći da mi se sviđa što govoriš o budućnosti i planovima, jer sa tim pokazuješ da u tebi ima još snage za borbu za život kakav zaslužuješ. Razmišljanje o lijepim stvarima i planovima stvara pozitivno razmišljanje i o sadašnjoj situaciji te nam daje snage da se suočavamo sa problemima kako bi ostvarili željeno.
Također mi se sviđa što imaš svoj blog i što tamo pišeš o svojim osjećajima i događajima. Vidjela sam da dobivaš dosta komentara i riječi podrške. Mislim da su ti komentari vrlo vrijedni, jer tebi mogu dati do znanja da nisi sama te da vrijediš više nego ti sada možeš zamisliti.
Shvaćam da ti je sada teško zbog tatine reakcije i da misliš da bi bilo najlakše prekinuti sve te muke putem samoubojstva, ali mislim da sebi moraš dati sve moguće šanse da izađeš iz loše obiteljske situacije kako bi dobila šansu za sretan život.
Zato ću te zamoliti za jednu možda tebi neobičnu stvar. Molim te da obećaš na ovom forumu da sebi nećeš učiniti ništa nažao (pod tim mislim na samoozljeđivanje i samoubojstvo), barem dok o svojim problemima, mislima i osjećajima ne razgovaraš sa svojom psihijatricom. Ukoliko nešto takvo obećaš molim te da to shvatiš vrlo ozbiljno te da se držiš obećanoga.
Ja smatram da će ti razgovor sa stručnjakom barem donekle olakšati situaciju i omogućiti ti drugačiji pogled na svoju obitelj te iz tog razloga te molim gore navedeno.
Ali ti moram još jedan put napomenuti, promjene se ne događaju preko noći. Zato te molim da uložiš sve snage u svoj oporavak i tad na sebi!
Sretno i očekujem tvoj odgovor.
|
|
Ivana 15
|
07.08.2008. 20:50
Iskreno, teško mi je tako nešto obećati... Jučer sam zamalo uzela komad stakla koji čuvam s namjerom da si nanesem fizićku bol. Bila sam u školi... Izvjestili su kada imam ispite... Ispite imam od 18.-22.8. Imam po tri ispita dnevno. kad sam to pročitala, uhvatio me je strah, panika... Osjećala sam da me to guši... Bojim se da neću stić sve naučiti. Jučer sam od 20:30 do 23:30 učila povijest... Još imam dvije lekcije... I onda mi ostane kemija, njemački i matematika... Nadam se da ću stić to naučit na vrijeme... Teško se koncentriram... A kad bi vam obećala da si ništa ne ću napraviti, možda bih lagala... Ali ću vam obećati da ću se truditi oduprijeti takvim željama... Bar do utorka... U utorak idem na kontrolu kod psihijatrice... Ali bojim se da ću doć k njoj s osmijehom na licu i da ću po običaju odglumit da je sve ok...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
12.08.2008. 18:20
Draga Ivana,
vjerujem da ti nije lako dati takvo obećanje. No, drago mi je što si obećala da ćeš se potruditi oduprijeti takvim željama. Sigurna sam da je i to jedan pozitivan korak prema boljem.
Rekla si da se bojiš da li ćeš uspjeti naučiti svo gradivo za razredne ispite na vrijeme. Vjerujem da se tako osjećaš, jer svi imamo potrebu biti uspješni i zadovoljni sa svojim postignućima. Ipak, voljela bih kada bi bila malo manje kritična prema sebi. Naravno da se trebaš potruditi, tj. dati sve od sebe kako bi položila razredne ispite, ali trebaš imati na umu da prolaziš kroz teško razdoblje i da se sada teže koncentriraš na gradivo.
Što se tiče psihijatrice, preporučujem ti da joj kažeš kako se uistinu osjećaš te što te stvarno muči. Inače svi ti odlasci neće imati smisla. Dakako da tvoj oporavak ima veze sa stručnjakom koji radi sa tobom, ali uvelike ovisi o tebi te tvojoj iskrenosti i trudu da predvadaš teško razdoblje.
Sretno!
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
13.08.2008. 09:40
Svjesna sam da sam previše kritična prema sebi i da možda imam prevelika očekivanja od sebe... Jedan od mojih najvećih problema je to što ne dopuštam se pravo da imam razdoblje u životu kada ne mogu funkcionirati najbolje, kada ne mogu pokazati svoje sposobnosti onakve kakve uistinu jesu... Ne dopuštam si pravo na slabost... Uvjerena sam da ne zaslužujem biti sretna... Ne znam pravi razlog, ali tako se osjećam... I onda kada se uspijem opustiti, sama sebe blokiram... Ne dopuštam si to... Voljela bih to promijeniti, ali ne znam kako. Danas sam bila kod dr. Foller-Podobnik na kontroli... Željela sam joj toliko toga reći, ali jednostavno nisam mogla... Ali barem sam rekla koliko tata pije i koliko me to smeta... Pitala me je da li želim da ga npr. prisile na liječenje... Odgovorila sam potvrdno, a zapravo se bojim toga... Bojim se da će mi to predbacivati cijeli život, da će me opet optuživati da govorim loše stvari o njemu... Dosta mi je tog osjećaja krivnja... Želim ga se riješiti jer me guši... Želim bar jednu večer provesti bez suza... U ponedjeljak imam ispite... Imam još 3 predmeta za naučiti, ali ne mogu... Nemam više snage... Ali ne želim to pokazati... Ne želim da ljudi znaju kako mi ništa ne ide od ruke... Da bar uspijem položit te predmete bar sa dva, ali znam da neću biti zadovoljna ako s takvom ocjenom položim... Znam da ću si to predbacivati... Jednostavno znam...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
14.08.2008. 15:00
Draga Ivana,
Želim te pohvaliti jer si psihijatrici pričala o tatinom alkoholizmu i tvojim osjećajima u vezi toga. Možda sljedeći put uspiješ više toga reći o svojim osjećajima i mislima. Što se tiče tate, razumljivo je da želiš da se liječi, čak i kada je riječ o prisilnom liječenju. Kažeš da se bojiš da ti tata ne bi predbacivao za to.
Nije lako kada nam netko nameće krivnju i osjećaj odgovornosti za nastalu situaciju, posebno kada se radi o članu obitelji. Mislim da sam ti već više puta dala do znanja kako ti nemaš krivnje za obiteljsku situaciju. Odrasle osobe snose odgovornost.. Još jednom ti napominjem da si dijete i dužnost je roditelja da te zaštite i omoguće tebi sretan život. Ukoliko oni to ne rade kako bi trebali, institucije su tu da bi ti pomogle kako bi ti se to omogućilo.
Želim ti sreću na ispitima, pokušaj se skoncentrirati koliko možeš. Vjerujem da ćeš dati sve od sebe.
Tvoj
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
15.08.2008. 12:10
Osjećam se užasno... Tata je došao s posla pijan ko majka... Ne znam kak je uspio uopće doći, budući da ne može stajati na nogama... Ne mogu to više trpijeti... Ne mogu i ne želim... Želim otići... Maknuti se zauvijek... Ovako ne mogu dalje...
|
|
Ivana 15
|
22.08.2008. 00:50
Od ponedjeljka mi traju ispiti... Većinu predmeta sam položila s odličnim, matematiku s vrlo dobrim, a tjelesni s dvojkom... S tjelesnim je bilo problema... Na školi su izvjesili da imam usmeni... Meni je to bilo čudno pa je mama nazvala rasku... Ona je rekla da će mi valjda u pon dati temu za referat... Tako da ja nisam uzela opremu sa sobom... Prof. iz tjelesnog je rekla da bi trebala vježbati, ali bez opreme ne mogu... Rekla je da mi može zakazati drugi rok, ali ne želi trošiti svoje slobodno vrijeme na mene pa mi je dala dva samo da me se riješi... Sutra imam još usmeni iz njemačkog i hrvatskog... Njemački još nisam ni učila... Nisam stigla... A sada ne mogu... Nemam uvjete... Tata je pijan... Jedva stoji na nogama... I galami... Ja se u takvim uvjetima ne mogu učiti... A i hrvatski moram neke stvari si ponoviti, a ne mogu se koncetrirati radi njega.... Imala sam izgleda da prođem s 5, ali za peticu mi je potrebna odlična ocjena iz hrvatskog i četvorka i njemačkog... A nema šanse da to uspijem... Poludit ću...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
22.08.2008. 18:55
Draga Ivana,
Čestitam ti na položenim ispitima. Drago mi je vidjeti da se tvoj trud do sada isplatio.
Naravno, dogode se situacije koje nam malo poremete naše planove, poput tvog slučaja sa tjelesnim odgojem.To ne treba shvaćati predrastično, bitno je da shvaćaš da nam se u životu mogu događati lijepa i pozitivna iskustva, ali i ona malo problematičnija. Sve je to dio formiranja naših ličnosti i „učenja životu“.
Želim ti sreću sa drugim predmetima. Kažeš da si imala izgleda proći sa odličnim uspjehom. To je zaista pohvalno, ali je četvorka također itekako zadovoljavajuća ocjena i mislim da se u svakom slučaju imaš velikih razloga ponositi sa sobom.
Sretno i dalje!
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
23.08.2008. 03:25
Evo, učila sam jučer od ponoći pa do 2h ujutro... Uspjela sam proći s 5... Konačno da se moj trud isplatio... No ne bih uspjela bez vaše pomoći... Hvala!!!
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
25.08.2008. 15:00
Draga Ivana,
čestitam ti na uspjehu! Vidim da si dala maksimum od sebe i da je unatoč svim problemima tvoj školski uspjeh postao odličan.
Kako su tvodi roditelji reagirali na odličan uspjeh?
Nadam se da je ova dobra vijest utjecala na tebe da se bolje osjećaš u vezi sebe te da manje dolaziš u napast da se samoranjavaš.
Još jedan put ti želim napomenuti koliko si hrabra i izvanredno vrijedna djevojka. Ono što trebaš osjećati u vezi sebe jest ponos! Drago mi je što je Hrabri telefon barem malo utjecao na tebe i pridonjeo tvojoj upornosti u učenju.
Pretpostavljam da možeš u sljedeću školsku godinu ući sa više samopouzdanja i da te ovaj školski uspjeh motivira za daljnje učenje i trud.
Tvoj
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
26.08.2008. 01:40
Mogu reči da su moji ponosni na moj školski uspjeh, no međutim, ja nisam... Nije to ono što bi me veselilo i ispunjavalo... Ponovno pomišljam na samoozljeđivanje... O tome sam pisala na blogu u zadnjem postu... Voljela bih da bar sad imam bolje mišljenje o sebi.....Ali eto... valjda ću jednog dana i to imati... Bar se nadam...
|
|
Ivana 15
|
08.09.2008. 13:20
Dosta dugo se nisam javljala... Sve je po starom... Tata i dalje pije, s mamom se stalno svađam, brane mi kontakt s kumom,... A ja ponovno posežem za samoozljeđivanjem... Unazad par dana dva puta sam popila veću količinu tbl (kombinacija prazina i helexa). Jučer navečer popila sam 10 prazina od 25 mg i 8 helexa od 0,25 mg... Nisam bila u stanju jutros otići iz škole.. Nisam mogla ustati. Ošamućena sam... Jedva pišem ovaj post... Ne mogu više... sve me guši, ubija... Počela je škola... Nisam spremna na ponovni stres zbog škole, ali to nije razlog zbog kojeg pijem tolike tablete i tbog kojeg se opet grebem po ruci... Nemam više ni snage ni volje za borbu... Želim odustati od svega... Iscrpljena sam... Voljela bih još toliko toga napisati, ali ne mogu... Ne osjećam se dobro...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
10.09.2008. 14:35
Draga Ivana,
hvala ti što si nam se ponovno javila. Žao mi je što si bila u lošem stanju dok si pisala post, zanima me da li se sada bolje osjećaš?
Brine me to što si popila toliku količinu tableta, vidim da te uspjeh na kraju škole nije dovoljno motivirao i oraspoložio. Znaju li tvoji roditelji da si popila toliko tableta?
Molila bih te da kada sljedeći put budeš tako loše, nazovi svoju psihijatricu i razgovaraj s njom o svojim razmišljanjima, umijesto da poduzimaš tako drastične mjere.Voljela bih kada bi se što više trudila oduprijeti željama za samoozljeđivanjem.
Kao što sam ti više puta napisala, osjećaji koje sada osjećaš ne moraju biti trajni. Ne moraš se zauvijek osjećati loše, pod stresom, nezadovoljno životom… Strpljenjem i trudom možeš ostvariti budućnost kakvu zaslužuješ. I biti sretna. Ali zbilja trebaš uložiti sve snage u to.
Možeš se ponositi sa sobom zbog školskog uspjeha, rijetko bi tko to ostvario u tvojoj situaciji. To ti je pokazatelj koliko si sposobna mlada osoba i koliko prilika ćeš imati u životu. Sigurna sam da možeš gradivo u ovoj školskoj godini naučiti, a i svaki drugi problem riješiti. Pokazala si već koliko možeš!
Sretno!
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
25.09.2008. 21:25
Nisam vam se mogla prije javiti jer sam bila u kukuljevićevoj. danas sam došla na vikend pa se u pon opet vraćam tamo... I dalje se osjećam loše... Sad dok sam doma opet intezivnije razmišljam o suicidu... Nadam se da ću izdržati do povratka u bolnicu da ne napravim glupost.... Hvala vam na podršci i razumijevanju... Javit ću vam se kad za stalno odem iz kukuljevićeve.
|
|
Ivana 15
|
12.10.2008. 21:20
Izašla sam iz bolnice, zapravo u četvrtak sam puštena na vikend, a u utorak bih trebala doći samo po otpusnicu ako je sve ok... No ne osjećam se bolje, naprotiv svakim danom sam sve gore...ne znam što mi se događa... Svjesna sam da sam svakim danom sve gore, da sve više tonem ka dnu... Svjesna sam toga, ali ne znam to objasniti, jednostavno ne znam, ni sebi ni drugima... Više stvarno nemam volje ni motivacije da se trudim da si pomognem... Još prije mjesec dva mi je bilo važno završiti školu, upisati fakultet i jednog dana biti svoj čovjek, a sada, sada nemam volje za ništa... Čak se ne želim pojaviti u školi, završiti bar tu srednju školu... iskreno, bojim se šta će biti sa mnom... Kud su nestali svi moji sni? Kud sam nestala ja? Zar sam zbilja umrla? Nestala? Ne znam? Ali bojim se! Bojim se i to jako... Često imam crne misli... Zadnji nekoliko dana mi se događa da sanjam svoje samoubojstvo... Ne znam šta da radim...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
16.10.2008. 15:35
Draga Ivana,
žao mi je što se i dalje ne osjećaš dobro.
Kažeš da nemaš ni volje ni motivacije da pomogneš sebi. No, čini mi se da bar jednim dijelom želiš da se stvari promjene pošto se javljaš na naš forum te pišeš o svojim osjećajima i mislima na svom blogu. Mislim da ti podrška ljudi puno znači i da bar u nekim trenucima u tome nalaziš neke svijetle točke.
Također vjerujem da dok si bila u bolnici u Kukuljevićevoj mogla dobiti neke korisne informacije na koji način da pomogneš sebi u kriznim trenutcima (odnosno onda kada pomišljaš da naudiš sebi). Pokušaj zadržati misli na onome do koga/čega ti je stalo, što te barem nekim dijelom veseli te u čemu nalaziš neki pokretač u životu.
Ukoliko se i dalje loše osjećaš, razgovaraj o tome sa svojom psihijatricom, jer misli koje ti imaš potrebno je podijeliti sa stručnjakom mentalnog zdravlja. Kao što sam ti do sada i više puta rekla oporavak nije moguć preko noći. Potrebno je puno truda i zalaganja, najviše od tvoje strane. Odustajanje je ponekad najlakši izbor, ali sigurno nije onaj pravi.
Sretno!
Hrabri telefon
|
