|
Autor
|
Poruka
|
|
Ivana 15
|
21.04.2008. 19:15
Prvo vas želim pozdraviti. Hvala vam što imate vremena za mene. Zadovoljna sam tretmano psihologinje u Klaićevoj. Psih. Irma je vrlo mlada i simpatična osoba. Puno mi pomognu razgovori sa njom. Osim što pričamo o problemima, ponekad se i šalimo. Nekad se stvarno znam opustiti i zabaviti. Iz bolnice izađem kao druga osoba. Sama sam sebi čudna. Osjećam se dobro, ali nažalost, čim dođem kući opet sve ispočetka, pogotovo ako je tata pijan. Mama me je razočarala. Kada smo bile u Kukuljevićevoj, bila je zajedno sa mnom na razgovoru kod psihijatrice. Kad ju je psihijatrica pitala ima li alkoholizma u obitelji, ona je zapravo rekla ne. Rekla je da tata ponekad popije koju "čašicu" više. Bojim se da ni ona ne želi priznati to, već pokušava sakriti. Nisam htjela reći da to nije istina, da je češće pijan nego trijezan, kad ona nije rekla. Stvarno me je razočarala.
|
|
Ivana 15
|
22.04.2008. 17:50
Mama je bila danas u školi na informacijama. Razgovarala je s razrednicom, ali i sa psihologinjom. Rekla je za tatin alkoholizam. Zapravo, razrednica ju je pitala. Ja sam joj jednom to spomenula, ali nismo previše o tome razgovarale. Psihologinja je rekla da će mu poslati službeni poziv u školu. Morat će doći bez obzira da li to želi. A možda će čak obavijestiti centar za socijalnu skrb. Bojim se. Zbog njega nisam noćas zaspala do 3h ujutro,a u pola 7 sam se morala dići. Skoro sam zakasnila u školu. Probudila sam se oko 7 i 5, a bus mi je išao u 7 i 20 .Zaspala sam u suzama. Ne znam kako će to završiti. Bojim se.
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
23.04.2008. 14:35
Draga Ivana,
Moram ti reći da sam ponosna na tebe. Drago mi je što si spomenula razrednici tatin alkoholizam i što je ona razgovarala sa mamom o tom problemu. Vjerujem da se bojiš i da si sada u neizvjesnosti. Ali, ovo je ispravan postupak. Tvoj tata se ne ponaša kako bi trebao i na taj način ugrožava tvoje odrastanje. Zbog toga on mora biti upozoren od stručnih i nadležnih osoba te stavljen u određeni tretman (liječenje od alkoholizma i/ili nešto drugo što nadležni stručnjaci procjene potrebnim).
Bitno je da znaš da ti nisi ništa kriva. Odgovornost za tatino ponašanje snosi samo on. Ti si dijete i imaš pravo na posebnu zaštitu. Roditelji postoje za to da te zaštite te da ti omoguće sretno i sigurno odrastanje. Ukoliko se neki od roditelja ne pokaže da dobro izvršava svoju roditeljsku funkciju, osim drugog roditelja tu su uvijek stručnjaci i institucije čiji je posao da te zaštite.
Vidim da ti je teško. Bilo bi dobro da razgovaraš sa mamom o svojim strahovima, također sa svojom psihologinjom Irmom Barišić. Podrška ti je posebno sada potrebna. Uključi u svoj život sve osobe od povjerenja (mamu, razrednicu, prijatelje...).
Slobodno nas i kontaktiraj na našu savjetodavnu liniju na broj 0800-0800.
Sretno!
|
|
Ivana 15
|
24.04.2008. 23:00
Bolesna sam. Ne idem u školu već par dana. Kao što sam već rekla, mama je bila u utorak u školi... To već cijela škola zna. Razrednica je čak ocu jedne učenice rekla da je pozvala moju mamu u školu na razgovor. Kao prvo, nije ju pozvala. Moja mama je došla na informacije, kao drugo što se tog čovjeka tičmo moja mama i ja?! Što on mora znati da je ona bila u školi? Niti me ne pozna!!!!! Ne želim se više vratit u tu školu. Ne među te ljude. Poludit ću... Pun kufer mi je svega. Nek me već jednom ostave na miru. Kao da nemam dovoljno problema i bez njihovih s...?!!
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
05.05.2008. 18:30
Draga Ivana,
Zanima me kako se posljednjih dana osjećaš? Jesi li krenula u školu, ima li kakvih novosti vezano uz odlazak tate na razgovor? Nadam se da si ozdravila.
Iz tvog posljednjeg posta vidim da si se loše osjećala i da ti ne odgovara to što djeca u školi znaju da ti je mama bila u školi. Vjerujem da se zbog toga loše osjećaš, ali svako dijete, kao i odrasla osoba, može imati neki problem u čijem mu je rješavanju potrebna pomoć stručne osobe. Znam da to nije lako shvatiti, ali zbilja u takvim situacijama ne trebaš osjećati sram, nelagodu ili nešto slično.
Ponekad se ljudi koje i ne poznajemo i koji nas zbilja ne poznaju raspituju o našim životima, aktivnostima, događanjima. Bitno je da znaš da to ljudi najčešće ne rade iz nekakve zlobe i pakosti. Isto tako, djeci su posebno zanimljivi događaji koji se na neki način razlikuju od svakodnevice i često ne misle da bi svojim razgovorima i raspitivanjima mogli povrijediti tu osobu. Ljudi su društvena bića i zanima ih što se događa sa drugim pojedincima i u drugim obiteljima.
Zanima me da li si bila na još nekom razgovoru sa psihologom i/ili psihijatrom? Kako ti se sada čine ti razgovori? Osjećaš li kakve promjene?
Tvoj
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
21.06.2008. 13:05
5.5. Završila sam u Kukuljevićevoj. Tijekom vikenda sam se rezala jer sam se bojala što će bit u pon kad moji dođu u školu. Kad sam došla u školu, psih.me pozvala i rekla da ste obavijestili policiju i centar za soc. skrb. To me je shrvalo... Pred njom sam ostala ravnodušna, ali slijedećih 4h plakala sam bez prestanka. U međuvremenu moji su bili kod nje i rekli da sam se rezala. Kad su otišli, došla je po mene na sat, vidjela da sam sva izvan sebe, vidjela izrezanu ruku i nazvala bolnicu. Moji samo što su došli doma morali su natrag u šk. po mene. Od tada sam u bolnici, a danas je već 21.6. Sad sam na vikendu. Prošli tjedan sam prvi put puštena na vikend. Ne mogu vam oprostit što ste obavijestili policiju. Žao mi je, ali ne mogu...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
24.06.2008. 19:35
Draga Ivana,
vjerujem da se sada osjećaš razočarano radi našeg postupka. Shvaćam da trenutno ne možeš shvatiti zbog čega smo obavijestili nadležne institucije i tražili njihovu pomoć. Vjerujem da osjećaš ljutnju i da ćemo teško povratiti tvoje povjerenje, ali ću ti pokušati objasniti zašto smo to učinili.
Policiju smo obavijestili zbog zabrinutosti za tvoj život. Možeš pogledati svoje postove, u skoro svakom od njih bila je izražena tvoja namjera da naudiš sebi. Sigurno sada nije lako biti hospitaliziran, ali mislim da je puno gore sam sebi oduzeti život, a imaš bezbroj prilika da ostvariš svoje želje i budeš sretna. Hospitalizacija nije kazna, već je način da ti se pomogne. Nažalost, odrasla osoba, a osobito dijete ne može samo predvladati takvo stanje u kakvom si ti bila i zbog toga je nužna stručna pomoć. Kao što si napisala, rezala si se iz straha što će se dogoditi kada ti roditelji dođu u školu. Čak da i ne izražavaš suicidalne namjere, sam taj čin je vrlo zabrinjavajući. Mi kao Udruga (ali i svi drugi stručnjaci) smo dužni učiniti sve da zaštitimo dijete, pa čak i kada je riječ o zaštiti djeteta od njega samoga. Nekada to znači da moramo poduzeti mjere koje se djetetu neće svidjeti, ali su one nužne da bi se ono zaštitilo.
Jako mi je žao što sada u nama gledaš neprijatelja, nije nam cilj bio tebe povrijediti i zagorčati ti život. Iskreno se nadam da će ti biti bolje, da ćeš uspjeti uz pomoć obitelji i prijatelja predvadati svoje probleme te da ćeš ostvariti sretnu budućnost.
Ukoliko želiš, možeš se i dalje javljati na forum, ali i na savjetodavnu liniju Hrabrog telefona (0800-0800). Linija je otvorena radnim danom od 9-18 sati, besplatna je i anonimna.
Sretno!
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
29.06.2008. 03:50
Nisam mislila da ću ponovno pisati na vašem forumu, ali toliko sam očajna da mi drugo ništa ne preostaje. Od kad sam došla iz bolnice tata je svaki dan pijan. Ne mogu ga više takvog gledati. Počela sam se grebat po rukama. Sramim se što imam takvog oca. Sramim se što sam mu kći. Da ne moram polagat te razredne ispite iz 9 predmeta, ako se ne varam, majke mi, pobjegla bi od kuće. Ali ovako ne mogu. Moram nekako to izdržati, jednostavno moram.
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
30.06.2008. 16:30
Draga Ivana,
Drago mi je što si odlučila i dalje nam pisati. Žao mi je što ti tata i dalje pije. Zanima me da li je netko iz centra za socijalnu skrb razgovarao sa tvojim roditeljima? Da li primjećuješ ikakvu promjenu na svojim roditeljima? Kako se sada mama ponaša prema tati?
Sigurno nije lako gledati tatu dok je pijan, ali pokušaj skupiti snagu na način da razgovaraš sa osobama koje ti mogu biti podrška, npr. sa mamom i bratom u prvom redu. Mami možeš reći da se jako loše osjećaš zbog tate i da bi ona trebala poduzeti korake da to promjeni. Daj joj do znanja da je za tvoj oporavak potreban mir, a da ti tatino ponašanje stvara intenzivan stres i nemir.
Tebi je zbilja potrebno da se posvetiš sebi samoj, da nađeš mir koliko je to moguće s obzirom na obiteljsku situaciju. Rekla si kako si se počela grepsti po rukama. Kao i rezanje, i to nije dobar znak. Samoranjavanje i namjerno izazivanje boli kod sebe pokazatelj su problema koje moraš rješavati pod stručnim vodstvom. Iz tog razloga smatram da je razgovor sa psihologom/psihijatrom nužan kako bi sebi pomogla da što prije osjetiš pozitivne promjene u svojim razmišljanjima i općenito na emocionalnom planu.
Drži se!
Tvoj
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
04.07.2008. 10:40
Bili su moji na razgovoru kod soc. radnice u Zaprešiću. Mama je bila nedavno. Nažalost, još uvijek ne mogu s njom razgovarati. Prekjučer sam se opet rezala. Ne jako, ali jesam. Bila sam na rubu snage. Više nisam mogla. Zaspala sam oko 23h, a probudila sam se oko ponoći, tj. probudila me je tatina galama. Ne znam da li je bio koji dan trijezan od kad sam se vratila kući. Kad mi je mama jučer zamjetila rane od rezanja na ruci, pitala me je zašto to radim. Rekla je da ona ne vidi razlog, da ne vidi problem u sebi, bratu, baki, pa čak ni u tati. Ne znam da li se ona pravi slijepa ili ne želi prihvatiti činjenicu da je svaki dan pijan. Kad mi ovako nešto veli nema šanse da s njom o bilo čemu razgovaram. Rađe nosim se sama s tim, pa makar i na ovaj način. Ne znam što napraviti. Da li da progovorim kao što sam sad ili da šutim, da se pravim kao da se ništa ne događa? Ne znam...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
08.07.2008. 20:25
Draga Ivana,
Hvala ti što si nam se javila. Zanima me kako se osjećaš sada zbog hospitalizacije, da li osjećaš nekakvu promjenu na sebi?
Vidim da te razgovor sa majkom uzrujao. Nažalost, ljudi se ponekad teško mogu poistovjetiti sa situacijom druge osobe. Vjerojatno tvoja majka vidi obiteljsku situaciju drugačiju nego što je ti vidiš. Ali to ne opravdava činjenicu da tvoj tata, inače alkoholičar, negativno utječe na tebe sa svojim ponašanjem i odnosom prema cijeloj obitelji. Odgovornost tvoje mame je da poduzme sve što je u njenoj moći da tebe zaštiti od takvih situacija.
Mislim da bi bilo u redu da socijalnoj radnici ispričaš što ti se i dalje događa u obitelji kako bi ti mogla pomoći. Stručnjaci koji rade u centrima za socijalnu skrb u prvom redu štite interese maloljetnih osoba.
Ako ti je teško zbog tate ili nečeg drugog, mislim da nije dobro šutjeti o tome. Sigurno se nećeš bolje osjećati ako svoje probleme zadržavaš u sebi. Uvijek je bolje potražiti savjet i pomoć. Pošto sad već zajedno sa roditeljima posjećuješ centar za socijalnu skrb, pokušaj dati priliku socijalnom radniku i ispričati malo o svojim osjećajima i mislima.
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
09.07.2008. 09:30
Zapravo, ja nisam razgovarala još sa svojom socijalnom radnicom... Samo su moji roditelji. Jednom sam bila sa mamom, ali ja sam ju vani čekala. Tada nije bilo predviđeno da i ja razgovaram sa soc. radnicom... Jedina socka s kojom sam razgovarala je gđa. Nevenka Jelić koja radi na bolničkom odjelu. Ne osjećam nikakvo poboljšanje. Osjećam se kao i prije hospitalizacije, možda čak i gore. U proteklih dva tjedna ( od povratka iz bolnice ) uspjela sam si izgrebati lijevu ruku i ne znam kako da se izrazim a da ne zvuči baš tako grozno, ali prošli tjedan malo sam si izrezuckala desnu ruku. Prije ipak nisam se tako često ozljeđivala, premda zadnjih par mjeseci je bilo češće nego inače. I danas sam si skoro nešto napravila. Jedva sam se suzdržala. Jedva čekam početak 8.mj. da se moja psihijatrica vrati s godišnjeg. Osjećam pritisak sa svih strana i to me jednostavno guši. Zbog škole sam na rubu živaca. Jednostavno ne mogu učiti kao prije... Ne mogu se koncentrirati. Muku mučim s tim učenjem... Razočarala sam samu sebe... Sada sam uvjerena da sam svakim danom sve nesposobnija. Teško mi je prihvatit da ne mogu više učiti kao prije. To je jedino u čemu sam bila dobra... Danas sam prestala piti terapiju. Srećom, nitko to nije primjetio. Previše me ti lijekovi uspavljuju... Nakon što popim terapiju nisam sposobna za ništa, a kamo li za učenje... Znam da bi moja doktorica poludjela da to zna, ali.. Ne znam ni sama kaj je dobro za mene a kaj nije.
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
11.07.2008. 11:45
Draga Ivana,
Mislim da bi bilo dobro da što prije razgovaraš sa svojom socijalnom radnicom u centru za socijalnu skrb te da joj ispričaš o problemima koji te muče vezanim uz svoju obitelj.
Žao mi je što se osjećaš gore, a još mi je tužnije čuti da se grebeš po rukama.
Mislim da nije dobro što si samoinicijativno prekinula terapiju. To je nešto za što ti treba pristanak stručnjaka, jer samo doktor može znati kada se propisana terapija smije prekinuti. Inače je potrebno takvim lijekovima da počnu djelovati i do dva mjeseca, pa te molim da se malo strpiš. Ono što eventualno možeš napraviti jest da se obratiš svojoj liječnici, objasni joj da te tablete uspavljuju i onemogućavaju u učenju. Pitaj postoji li neka druga terapija koju bi ti mogla pripisati, a da ne ostavlja takve nuspojave. Samo nemoj sama donositi odluke o prekidanju propisane terapije, jer zbilja postoji mogućnost da si naudiš i da osjetitiš pogoršanje u svojem funkcioniranju.
Vjerujem da ti je teško koncentrirati se na učenje. Svaka osoba u tvojoj situaciji sigurno bi također teško izvršavala školske obaveze. Situacija u kojoj si ti sada nije nimalo laka, pa pokušaj biti malo manje kritična prema sebi. Za sada je za tebe najbitnije da se oporaviš i da stekneš neku ljepšu sliku o sebi i svijetu oko sebe.
Hrabri telefon!
|
|
Ivana 15
|
19.07.2008. 20:40
U utorak idem u CZSS na razgovor. Bojim se. Zapravo nervozna sam i zbunjena, nesigurna. Ne znam što da kažem... Da li da kažem istinu i velim da je tata gotovo svaki dan pijan ili da šutim i kažem da je sve ok... Ne znam što napraviti
|
|
AngryDog
|
21.07.2008. 10:20
Izgleda da imaj jako jako slican problem ko moja cura...stari stalno pije,sam kaj on nju i tuce...takoder los odnos sa bakom i bratom a majku blokira od sebe...imala je isto suicadne misli i pokusaje...i sve jako jako slicno tebi...uglavnom zelim da znas da postoje i dobri ljudi kojima je stalo...moras samo malo bolje pogledati oko sebe....ja sam s njom 7 mjeseci...u pocetku je bilo koma...ja nist nisam znal u cem je problem a kuzil sam da ga ima...nije mi se dala priblizit...htjela me ostavit puno puta...al ja se jednostavno nisam predaval...stalo mi je i stalno sam nekak zavrsil s njom...vremenom mi je pocela vjerovat i sve pricat...i zaljubila se u mene...kao i ja u nju...sad je puno bolje...nagovoril sam ju da ode psihijatrici na razgovor...dobila je nekakve tablete...ja sam stalno kod nje a njen stari se srami kad joj neko dode u goste pa nikad ne upada u sobu tak da se ona vise s njim ne opterecuje...pruzam joj ljubavi kolko mogu...cak se znam doma jako posvadit sa starcima jel mi govore da sam papak i kak si to mogu dozvolit kaj stalno idem k njoj...al briga me...naviknut sam ja na svoje starce..nemogu oni mene zbedirat i da se neznam kolko trude...to sam ti htjel reci da nisi jedina u takvim problemima i da pogledas oko sebe...dobre osobe postoje...samo pazi ...dobro gledaj ...da na kraju ne ispadnes povrijedena...puno pozdrava i zelim ti sve najbolje...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
21.07.2008. 12:00
Draga Ivana,
Sasvim je prirodno da si nervozna i zbunjena zbog cijele svoje situacije. Ti si vrlo mlada osoba a nosiš se s «velikim» problemima s kakvima se teško suočavaju odrasli, a kamoli djeca.
Mislim da je dobro što ideš na razgovor u CZSS jer tamo rade osobe koje sigurno mogu pomoći tebi i tvojoj obitelji. Iz tog razloga je vrlo važno da kažeš cijelu istinu, da iskreno ispričaš što se događa u tvojoj obitelji. Situacija u tvojoj obitelji će ostati ista, ili još gore, postat će lošija ukoliko budeš šutjela o svemu. Sada imaš priliku nešto promijeniti a to ćeš moći jedino ako kažeš istinu. Vjerujem da ti nije lako nepoznatoj osobi ispričati ružne stvari o svom tati, ali sjeti se koliko si se puta osjećala loše zbog njega. Nitko ne zaslužuje osjećati se tako!
Roditelji su dužni pružiti djeci ljubav i osjećaj sigurnosti te osigurati da se djeca osjećaju dobro u svojoj obitelji. Prema svemu što si dosada napisala, vidim da u tvojoj obitelji nije bilo tako, a to je nešto što svakako trebaš reći osobi koja može pomoći i tebi i tvojim roditeljima. Roditelji često imaju problema s kojima se teško nose i zbog njih rade loše stvari. Njima je zato potrebna pomoć kako bi riješili svoje probleme. Oni toga često nisu svjesni, kao ni tvoji roditelji. Zato je važno da kažeš pravu istinu o svojoj obitelji kako bi svi zajedno krenuli u rješavanje vaših problema.
Ja vjerujem da ćeš smoći dovoljno hrabrosti da kažeš socijalnoj radnici ono što te muči, isto kao što si rekla i nama. Nemoj se osjećati zbog toga kao da izdaješ svoje roditelje, već da je to tvoj doprinos poboljšanju situacije u tvojoj obitelji i način da stvari krenu nabolje. Sretno!
Nadam se da se popravila situacija vezano uz tvoje učenje, te da si nastavila uzimati propisanu terapiju.
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
22.07.2008. 19:00
Bila sam danas u CZSS u Zaprešiću... Majka je išla sa mnom. Razgovarala sam sa soc. radnicom. I dalje sam šutila, pola toga prešutjela želeći ih zaštititi, a mama mi je tako vratila... Ovoliko mi bola nikada nije nanjela. Upotpunosti me razočarala. Nisam mogla vjerovati što čujem... Prikazala me je ko najveće smeće... Kako je boljelo to čuti iz usana vlastite majke... Baku je izdignula u nebesa, a inače nemaju idealan odnos, a mene ocrnila... Rekla je da baki govorim da crkne, da umre, da je za Vrapče... Rekla je da ne želim raditi ništa po kući, a zar imam vremena kraj tolikog učenja??? Nikada nisam baki rekla neka crkne, nisam, a kako to njima dokazati? Tko će mi nakon ovog vjerovati? Znala sam reći baki da bi bilo bolje da je ona umrla, a ne deda i sl... a kad mi je znala reči da sam luda, i da šta mi vrijedi škola i ocijene, rekla sam joj da je ona za u Vrapče. To ne poričem... Ali da crkne, to joj sigurno nisam ja rekla... To joj tata veli kad je pijan, a ne ja.... Da je to bar rekla soc.radnici na samo a ne u hodniku, gdje je sjedio neki gospodin... On je sve slušao i rekao joj da nek ima više razumijevanja za mene, neka sad ostavi sve po strani, da sam sad ja najvažnija, al ona je nastavila po svom... Oči su mi bile pune suza, brada mi je drhtala. Nadam se da nisu to primjetili. Kad smo otišle počela sam se plakati na autobusnoj stanici... Ni u busu nisam prestala. Nisam htjela ić kući pa sam rekla mami da se idem u grad nać s jednom curom... Lagala sam... Otišla sam do katedrale. Tamo sam sat vremena sjedila i plakala... Otišla sam i do Kukuljevićeve pitat kad se vrača moja doktorica... Ne mogu više... Ovo ne ću nikada majci oprostiti... Njene riječi bile su mač sa dvije oštrice... Zadale su mi rane koje nikad neće zacijeliti.... Nikad... Kad je već htjela progovorit, mogla je reči cijelu istinu... Kak se baka ponaša prema meni, kak me provocira, koliko tata pije... Srećom za tatin alkoholizam nije ništa rekla... Od kad sam doma , ak je sve zajedno tjedan dana bio trijezan, a ne kak bi ona rekla da se jednom, dvaput napio... Ne znam da li da ju mrzim ili što? Sumnjam da ju mogu voljeti ko prije, ko da se ništa dogodilo nije. Onda se čudi kak joj se ne mogu otvoriti, imati povjerenja... Pa zar bi ga vi imali????? Sada još manje nego ikada želim živjeti... Opet sam se rezala.... Želim umrjeti... Samo to želim... Zar tražim previše???
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
23.07.2008. 12:30
Draga Ivana,
žao mi je što je tvoj posjet CZSS ispao tako. Vidim da se jako loše osjećaš zbog toga. Vjerujem da su te mamine riječi jako pogodile i to svakako nije bilo lako slušati. Takve situacije su još jedan dokaz koliko je važno govoriti istinu jer iskrivljivanjem i ublažavanjem možemo povrijediti osobe do kojih nam je stalo, iako toga uopće nismo svjesni.
Tvoja mama je socijalnoj radnici rekla jako ružne riječi o tvojim postupcima prema baki, lijenost i sl., ali to ne mora značiti da socijalna radnica misli da si ti grozna osoba koja ništa ne valja i nije vrijedna pozornosti. Vjerujem da je primijetila tvoj trud vezan uz učenje i polaganje ispita kao i tvoju suradnju sa stručnjacima u bolnici. Napisala si da su ti oči bile pune suza. Vjerujem da je socijalna radnica to primijetila i shvatila da te mamina priča povrijedila. Ovdje ti još jednom želim obratiti pozornost na to kako je o ovakvim događanjima u svojoj obitelji jako teško razgovarati i da za to treba puno hrabrosti. Zato, razumijem zašto u ovom trenutku nisi mogla reći što se zaista događa ali probaj to učiniti slijedeći put. Ne moraš odmah razgovarati o svojim najdubljim tjeskobama, mislima i osjećajima, možeš krenuti sa opisivanjem uobičajenih situacija i upitati soc. radnicu za mišljenje i savjet. Nadam se da ćeš još imati prilike razgovarati s njom i ostvariti kontakt s njom.
Zaista ne znam zašto je tvoja mama rekla neistinu o tebi i to nije u redu od nje. Ona je osoba koja bi te trebala štititi i voljeti bez obzira na sve. Mislim da bi joj trebala reći kako se osjećaš zbog njenog postupka. Ona vjerojatno nije svjesna da te povrijedila i stvarno ne vjerujem da je to namjerno učinila. No opet, to što je učinila je jako ružno.
Zabrinjava me to što si se opet rezala i što si napisala da želiš umrijeti. Vidim da ti je jako teško i vjerujem da nije lako prolaziti to što ti prolaziš u svom životu. No mladu osobu kao ti čeka još puno toga u životu i zaista većina stvari koje bi se trebale dogoditi su lijepe i sretne. U trenucima kada misliš da se više ništa ne može napraviti, pomaže razgovor. Nadam se da ćeš se strpiti još malo do dolaska tvoje doktorice s kojom možeš razgovarati. Isto tako, i mi smo tu za tebe. Kao u trenucima kada više ne znaš što bi i napišeš nama post na forum i onda imaš osjećaj da si nekome nešto rekla tako nas možeš i nazvati i učiniti isto. Pozivam te da nazoveš našu savjetodavnu liniju na broj 0800 0800. Linija je otvorena radnim danom od 9-18 sati, besplatna je i anonimna što znači da nas možeš besplatno nazvati s bilo kojeg mjesta, s mobitela ili fiksne linije i popričati s nama a da ni ne moraš reći tko si ti. Vjerujem da će ti biti bar malo lakše nakon što se nekome povjeriš i kažeš kako se osjećaš.
Hrabri telefon
|
|
Ivana 15
|
23.07.2008. 21:30
Tata mi je danas prebacio ono što sam rekla socijalnoj radnici... Kad je došao sa posla, rekao je da ide skoknut do dućana po mlijeko... Zamolila sam ga da mi kupi Kinder pingvin... Na to mi je rekao: "Da ti ga kupim zato kaj si me jučer tužila socijalnoj radnici?:" Osjećala sam se užasno... Nisam znala što reći... Sva sam se slamala, ali nisam to željela pokazati... Osjećam se kao izdajica... Kao da sam izdala njega, svoga oca... Kad je otišao u dućan, mama me je pitala:"Ivana, nisi valjda rekla kako je neki dan došao u ponoć pijan ( s posla, a radi do 15h )?" Svi su očekivali od mene da lažem, da ne kažem kako stvari stoje... A ja kao da sam znala što od mene očekuju... Lagala sam... I ono malo istine što sam rekla, zamotala sam u celofan.... Željela sam ih zaštititi... A mama mi je onako vratila.... Ponekad razmišljam o bijegu od kuće... Ponekad mi se to i suicid čine kao jedini mogući izlaz iz ove situacije... Ako vam se da, možete svratit na moj blog... Tamo pišem uglavnom o svemu... Adresa je bistranka.blogspot.com
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
24.07.2008. 17:40
Draga Ivana,
razumijem da ti je teško pričati o svojoj obiteljskoj situaciji, ali to je jedini način da se riješe vaši problemi. Ne trebaš se osjećati kao da izdaješ svoje roditelje i ne trebaš ih štititi na taj način. Vjerujem da s jedne strane osjećaš ljubav, ili barem potrebu za ljubavi, prema svojim roditeljima, a s druge strane se osjećaš loše zbog njihovih ružnih postupaka prema tebi.
U životu ponekad moramo učiniti i neke stvari koje nam nisu ugodne, neće se svidjeti našim bližnjima ali služe za postizanje pozitivnih pomaka, usmjerene su na bolji i kvalitetniji život cijele obitelji. Teško je živjeti u obitelji u kojoj svi očekuju da lažeš za njih kada i sama znaš da to nije u redu, a ukoliko to ne napraviš nameću ti osjećaj krivnje. Ponekad nam se zato čini da je najbolje rješenje pobjeći od svega toga. No, bježanjem od problema nećeš ništa postići. Problemi će i dalje postojati jer se ne mogu riješiti sami.
Pogledala sam tvoj blog. Vidim da ti osobe koje ga posjećuju daju podršku. To je jako lijepo za vidjeti. Predlažem ti da koristiš njihovu podršku, da je se sjetiš u teškim trenucima i tu pronađeš snagu za dalje. Koristi je za ne tako lagane stvari koje trebaš učiniti ili izdržati.
I nemoj sada odustati! Vjerujem da ti je teško, ali postoje ljudi koji su tu za tebe, koji će te saslušati, dati savjet i razumjeti tvoje patnje. Njihova podrška čini svako stanje podnošljivijim. Sretno!
Hrabri telefon
|
