Autor
|
Poruka
|
lela_lost
|
12.11.2013. 13:25
Ispricavam se ako nisam na pravom mjestu otvorila temu ili ako je tema vec postojala.
Evo ovako..moja prica je pocela kada sam imala 11-12 godina kada su se akne prosirile po mom licu i leđima. Bio je to tezi oblik akni, tijekom 11.-te i 12.-te godine pila sam razne antibiotike,a tijekom 14.-te i 15.-te i roaccutane. Sto bi znacilo da sam izgledala poprilicno ruzno i bilo me je gadljivo gledati. Naravno, djeca u skoli su mi se iz dana u dan rugala, s cime sam se dosta dobro nosila pred njima; digla bih glavu visoko i pozalila se profesoru na odredene ucenike. Ali naravno to je na meni ostavilo veliki utisak. Dosla bih kuci, gledala se u ogledalo s gađenjem i plakala. Uz pomoc potpore moje obitelji iz tog problema s aknama sam pokusala izvuci neke pozitivne strane, sto sam i uspjela. Imala sam ogromnu zelju nadjaciti sve njih koji su me maltretirali. Nadjacala sam ih svojim znanjem, isla na natjecanja, svakim danom dobivala sve vise pohvala od profesora. Svejedno, jos uvijek sam svoju vanjstinu gledala s ogromnom kolicinom gađenja, mrzila sam se. U osmom razredu pocela je intezivna depresija. Svake veceri zaspala bih u suzama i u njima se budila. Tijekom sata, bez posebnog uociljivog razloga bih izletila iz ucionice i plakala. Moje misli su me unistavale. Imala sam osjecaj da se iza svakog pogleda uperenog u mene skrivaju optužbe.
Par mjeseci prije zavrsetka osmog razreda osnovne skole pocela sam posjecivati thinspo i proana blogove. Zaljubila sam se u mršavost. Imala sam 160cm i 52kg u travnju i to je bilo neprihvatljivo. Do pocetka osmog mjeseca spustila sam se na 46kg, a moja majka nije ni primjetila. Ona je imala (i jos uvijek ima) drugi problem,a to je moja anoreksicna sestra. Kada sam dosla do 46kg zbog iscrpljenosti sam zavrsila u bolnici. Tamo sam bila 5 dana,nisu znali odakle ta nepodnosljiva bol u cijelom tijelu,nisu ni pomislili na izgladnjivanje. U procesu mršavljenja jos vise sam zamrzila svoju vanjštinu.
O svojim problemima nikome nisam imala govoriti. Prijatelja nisam imala,a moja obitelj ima druge brige; anoreksicna, depresivna sestra, krediti (iako sto se tice ekonomskog stanja vrlo dobro stojimo), posao,.. Moja sestra vec 8 godina ima poremecaj prehrane (odbija ikakvu pomoc), trosi ogromne svote novca na kupnju odjece i putovanja, privatni fakultet itd... Neprestano izaziva nemire i svađe u obitelji,a nitko joj se nista ne usudi reci. Sve sto ona radi se opravdava s onom ''pusti je,ima problem''. Kada bih se ja pobunila na njeno ponasanje reklo bi mi se '' Šuti Lela, budi dobra'' I tako svaki put ''Šuti,budi dobra''. Obecala sam sama sebi da cu olaksati svojima i uistinu zašutjeti. I zašutjela sam.
Na jesen sam krenula u srednju školu, stanje s aknama se nakon roaccutana (koliko toliko) smirilo. Uspjela sam prestati s dijetama, prisilila sam se da se normalno hranim, no nakon svakog obroka javljao se osjećaj krivnje i mržnje prema samoj sebi. Nekada danima ne bih jela,a onda kada bih nesto pojela preplavio bi me osjecaj za prejedanjem. Trebala mi je hrana. Nekada bih se toliko prejela da bi mi bilo muka. Depresija me sve više gušila, a i dalje nikom to nisam niti spomenula. Moji su uvjereni da s njihovom zrelom i pametnom Lelom nema nikakvih problema.
U pocetku ocjene su mi bile, kao i uvijek, odlicne,ali onda sam se pocela mijenjati. Htjela sam nekako pokazati svojima da nesto nije uredu. Prestala sam uciti, po cijele dane sam spavala,bila zatvorena u sobi, plakala. Nije mi vise stalo do uspjeha ni ocjena, htjela sam samo nekome ispricati sve sto me je unistavalo unutra. I tako je doslo do jos jednog problema; ocjene. Kada sam shvatila koliko sam pokvarila ocjene jos sam se vise osjecala kao teret cijelom svijetu. Zeljela sam nestati. Cesto, jos i u osnovnoj skoli sam razmisljala o suicidu. Izvadila bih razne tablete pred sebe i gledala ih. Razmisljala kako malo fali do oslobođenja,ali jedno me drzalo; ne smijem otezavati mami i tati zivot samo da bi meni bilo lakse. Zato im nisam o nicemu ni govorila. Bolje ja jedna podnosim tu bol, nego jos i oni. Znam da bi i njih moja situacija jako rastuzila i opteretila. Nisam ih htjela opterecivati na nikoji nacin. Stanje sa sestrom je tesko.
Prosla sam na kraju s vrlo dobrim uspjehom, prvi put u zivotu. Moji nisu imali primjedbe, mislim da se nisu ni sjetili pitati za moj zavrsni uspjeh. '' Ionako je Lela, zrela i odgovorna, ne trebamo mi puno oko nje''
Doslo je ljeto, a njihova zrela i odgovorna Lela je pocela izlaziti i opijati se. Moja težina me i dalje proganjala, ali sada je tu bio alkohol koji mi je pomogao da se opustim i steknem ''prijatelje''.
Drugi razred gimnazije protekao je slicno kao i prvi. Ocjene su pale, radnih navika nije bilo, spavala sam i plakala po cijele dane. Mama se pocela brinuti za mene i ispitivati sto mi je. To me je potaknulo na rjesavanje problema. Narucila sam se kod psihijatra u veljači. Nikome ni to nisam rekla. Nakon nekoliko posjeta moja doktorica je preporucila terapiju zoloftom,ali naravno prvo sam trebala reci mami o svemu tome i dovesti je na razgovor. Rekla sam mami da sam posjetila psihijatra, ona je dobre volje odlucila otici tamo sa mnom. Trebala sam ispricati pred mamom koji je moj problem, no ja to nisam mogla. To je bio moj zadnji posjet psihijatru.
U lipnju, uz sav stres zbog kraja skolske godine, uz probleme u obitelji (vezani uz sestrino stanje) doslo je do jos jednog mog problema; samoozljeđivanja. Pocelo je tako sto sam se pocela nervozno češati po rukama. Češala sam se sve jače,nekada i do krvi. To je u meni stvaralo osjecaj lagode. Pocela sam koristiti žilete kako bi se rezala. Ubrzo moja su bedra bila prekrivena porezotinama. Tijekom ozljeđivanja budio se osjecaj lagode,ali nakon toga neopisiv osjecaj krivnje i mržnje prema samoj sebi.
Došlo je ljeto, a s njime i moja pijanstva. Više i češće sam se opijala. Ne bih mogla izaći vani,a da se na napijem. Isto tako, dok sam pijana nakon dugo vremena bih se osjecala sretno i bezbrizno,a sutra dan neopisiva krivnja,mržnja,tuga.
Priča se bliži sadašnjosti. Ljeto je završilo, počela je škola. Preselila sam se iz svog malog dalmatinskog mjesta u Zagreb u treći razred. Gimnazija u Zagrebu je puno zahtjevnija od one u mom gradu i više se ne mogu izvlačiti na snalažljivost i znanje iz osnovne škole, sada moram učiti,a mojih radnih navika i koncentracije iz osnovne skole vise nema. Ocjene su očajne. Od početka devetog mjeseca do sada sam se udebljala pet kila. Bedra su i dalje izrezana. Gubim kontrolu nad svime. Mrzim se i šutim.
Želim izaći iz ovoga. Kako si pomoći? Kako vratiti radne navike? Kako vratiti koncentraciju? Kako zaboraviti na mršavost i na osjecaj krivnje nakon jela? Kako se kontrolirati kada me uhvati zelja za prejedanjem? Kako se odviknuti od samoozljeđivanja?
Hvala, Lela.
|
Visovic22
|
14.11.2013. 12:25
Štovana prof.,
Istina ne spadam u "djecu",medjutim, kako je ovo jedina "psihologija", odlučih ovdje da vas zamolim za savjete I pomoć.
Naime, imam 22 godine, I studentica sam 2 godine jako teskog fakulteta (pocela sam kasnije studirati), izuzetnog prosjeka. Medjutim, desilo mi se nesto sto me je povrijedilo (tacnije vise toga), I totalno poremetilo. Valjda dodje vrijeme I za to, kazu tijelo trazi svoje, ponadas se I duboko razocaras. Mislim na emocionalnu stranu. Uz čitavo to učenje, I rad naravno. Nakon sto sam narocitom visokom ocjenom polozila jedan uzasno tezak predmet, napravila sam jednu pauzu u ucenju. U tom periodu mene je uzasno mucilo to sto mi se dogodilo, sto je fascinantno meni, jer je prvi put da mi se takvo nesto desava, prije nisam obracala paznju toliko na te stvari. Od tada kao da sam izgubila kontrolu. I kao da ne mogu da se vratim na staro. Od djevojke koja je odlicno izgledala (sada to vidim), sada sam se jako udebljala, ne mogu da odrzim koncentraciju, I kao da ne znam na koju bih stranu. Vrijeme mi prolazi ne znam ni ja kako. Nista me ne zanima I kao da nista ne moze da me ucini srecnom. Medjutim, ono sto je najgore od svega jeste to, da mi je uzasno tesko da pocnem opet da ucim, a to moram prvo zbog sebe pa drugih. Krajnje je vrijeme. Osjecam se nesposobno, I frustrirano pogotovo sto znam da sam dobra I da mogu, cim sam mogla I prije.... Ne znam sta mi se desava, nikada ranije nije, bitno mi je da sam ovaj problem sa nekim podijelila I iskreno se nadam vašoj pomoći, za sta sam vam uveliko unaprijed zahvalna.
S' poštovanjem.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
18.11.2013. 17:35
Draga Lela,
Hvala ti što si nam se javila i poklonila nam svoje povjerenje u ovoj teškoj situaciji u kojoj si se našla. Jako mi je žao što imaš ovakve probleme u godinama koje bi trebale biti prožete ostacima djetinjstva i bezbrižnosti. Brinem se za tebe i moram ti reći da su me uznemirile mnoge stvari koje si nam napisala. Čini mi se da je i tvoja briga za sebe i želja da se izvučeš iz ove situacije dosegla svoj vrhunac i da si nam se zato i javila. Nadam se da ćemo zajednički uspjeti pronaći neke smjernice za tebe i da će ti ovaj odgovor koristiti.
Ako sam dobro razumjela, tvoje poteškoće su počele s 11 godina kada si imala kožnih problema. Kasnije si drastično izgubila na težini, a prije par mjeseci si se počela samoozljeđivati te učestalo konzumirati alkohol. Ono što vidim iz tvog upita je velika tuga, osjećaj da nisi dovoljno dobra i vrijedna i želja da prekineš ovu situaciju. Iako se takvi osjećaji mogu rjeđe ili češće pojavljivati kod svih nas, razlikujemo se u jačini u kojoj se javljaju i načinima na koji se nosimo s njima te u njihovim posljedicama. No, nije dobro kada osjećaj tuge, bezvoljnosti i beznađa postanu naša svakodnevica i kada su sretni trenuci oni rjeđi trenuci koji se pojavljuju u našem životu. Ako sam dobro razumjela, kažeš da se pretjerano korištenje alkohola, anoreksija i samoozljeđivanje javljaju kao reakcija na teške i neugodne osjećaje koje si tako pokušavala umanjiti ili izbrisati. Osim toga, kažeš da si se često osjećala jako depresivno i da si ponekad razmišljala čak i o sucidu. To su zaista ozbiljni problemi s kojima se ti nosiš jako dugo i ne mogu ni zamisliti kako ti je u ovoj cijeloj situaciji.
Moram ti reći kako me brine sve ovo što si napisala jer je riječ o ponašanjima koji jako štete tvome tijelu. Tijelo vrlo često ne može izdržati izgladnjivanje, samoozljeđivanje ili učestalo konzumiranje alkohola što onda može dovesti do kobnog rezultata, do smrti. Takva ponašanja vrlo često se javljaju onda kada želimo imati osjećaj kontrole nad svojim životom i čini nam se kao da se u tim situacijama osjećamo lakše i bolje. No, to je zamka. Takva ponašanja nam daju samo trenutni osjećaj olakšanja, zapravo ulazimo u začarani krug ponašanja kojima samo nanosimo sve veću bol i štetu svome tijelu i fizičkom rastu i razvoju. Iz tog kruga moguće je izaći. Moguće je raditi na sebi i zdravim načinima rješavanja problema jer ih gladovanje ili rezanje ne rješava, a čini mi se da si toga svjesna i ti sama. Taj proces nije jednostavan, potrebno je puno truda, volje i strpljenja, no mislim da je rezultat tog procesa najvrjednija stvar koju svi mi želimo – sreća.
Ono što me dodatno brine je činjenica da kroz cijelu ovu situaciju prolaziš sama. Da za sve ne zna niti tvoja obitelj, niti prijatelji. Ne mogu ti opisati koliko te smatram hrabrom i jakom. Toliko problema, teškoća, godina borbi, a ti i dalje uspijevaš izaći na kraj sa sobom i još uz to brineš i o svojoj obitelji i njihovim osjećajima. Puno je toga, draga Lelo, na tvojim leđima. I zaista mislim da je vrijeme da se malo rasteretiš. Da budeš adolescent, dijete, i dopustiš da se i odrasli brinu za tebe. Spomenula si kako tvoja obitelj ima brojne druge teškoće i da ih zbog toga ne želiš opterećivati svojim stanjem. Dobila sam dojam da je tvoja sestra u centru pozornosti zbog svojih problema i da joj se zbog njih puno popušta. Čini mi se da je i to utjecalo na tebe; ako ništa, barem u mjeri da si zbog toga imala veću potrebu zaštiti svoje roditelje i ne reći im. Mislim da je lijepo što misliš na njih, no isto tako ti želim reći da ne moraš to činiti. Djeca vrlo često podnose različite životne nedaće jer žele poštedjeti svoje roditelje. No, roditelji su ti koji bi trebali brinuti za dijete i osigurati mu sreću i zadovoljstvo, a ne obratno. Želim naglasiti kako bi dijete trebalo biti primarni interes svakog brižnog roditelja. Ne postoji ništa važnije od zdravlja i sreće vlastitog djeteta. Većina roditelja je opterećena raznim životnim teškoćama, no to ne znači da dijete treba biti prepušteno samo sebi i samo se boriti sa svojim osjećajima i razmišljanjima. Zato su tu roditelji. Mama i tata su tu da brinu za svoje dijete i pomognu mu da izraste u odraslog čovjeka. Žao mi je pročitati da podnosiš toliki teret sama zato da ne bi mučila svoju mamu. Čini mi se da si i sama svjesna da je sve to previše za tebe i da sve teže nosiš s time. Bojim se da je ovo previše za bilo koje ljudsko biće. Iako se razlikujemo u individualnoj potrebi za količinom prijatelja i bliskih osoba, svi ljudi imaju potrebu za ´ramenom za plakanjem´. Djeca i mladi me često iznenade i oduševe hrabrošću i snalažljivošću kojom zrače, ali svejedno se podsjetim da su djeca odgovornost odraslih i onda kad su iznimni.
Draga Lela, želim ti reći u svemu ovome ne moraš biti sama. Postoje odrasle osobe koje ti mogu pomoći. Činiš mi se vrlo pametnom i snažnom mladom osobom i vjerujem kako tvoja budućnost nosi sa sobom puno lijepih trenutaka i osoba kojima je stalo do tebe i koje te čekaju vidjeti nasmiješenu. Upravo zbog toga te pozivam da ne odustaješ u svojoj borbi – borbi za sebe. Spomenula si u svom upitu da si imala potporu svoje obitelji u nošenju s problemom s aknama. Mislim da je to velika stvar koja je svima potrebna. Osim što je to tvoja potreba, još jednom bih rekla kako je to zaista dužnost i odgovornost tvojih roditelja Također, spomenula si kako je mama jednom prilikom pristala ići s tobom kod psihijatra. Iz svega ovoga mi se čini mi se kako je ona voljna biti ti podrška. Što misliš kako bi reagirala kada bi joj ispričala sve ovo što si i nama? Ne znam u kakvim si odnosima s tatom i sestrom. Što misliš kako bi oni reagirali? Ako sam te dobro razumjela, ti sada živiš u Zagrebu. Voljela bih znati gdje si smještena, živiš li kod obitelji ili u domu? Ako ti je teško započeti razgovor o ovome s mamom, možda bi mogla razgovarati s nekom drugom odraslom osobom od povjerenja. Ima li neka odrasla osoba kojoj vjeruješ? Možda psiholog/pedagog u tvojoj školi, netko od profesora, članova obitelji (baka, teta) ili možda netko od odgajatelja u domu? Drago mi je da si nam ovako iskreno ispričala svoju priču i da si s nama podijelila svoju bol. Vjerujem da taj korak nije bio nimalo lak, no on mi govori kako ti želiš pomoć. Stoga mislim da je zaista bitno da kažeš nekome što se događa jer je to za tvoje dobro. Brinem se za tebe i mislim da je pomoć odraslih u tvom najboljem interesu. Vjerujem da je za to potrebno hrabrosti, no čini mi se da ti tu hrabrost već nosiš u sebi, samo ti sama trebaš povjerovati u to. Hrabro je to što sve ovo podnosiš sama već nekoliko godina, hrabro je to što si nam se javila. Sada je važno ustrajati, održati se na nogama i krenuti prema zdravijem životu.
Na kraju svoga upita postavila si nekoliko pitanja. Nažalost, odgovor na njih nije tako jednostavan. Mislim da si i sama svjesna da te opterećuje jako puno stvari s kojima se više ne možeš nositi sama. Stoga bih te potaknula da ponovno razmisliš o traženju stručne pomoći. U životu postoje situacije kada nam sve gubi smisao i kada imamo osjećaj da smo se našli pred zidom i ne znamo kako i kamo dalje. U takvim situacijama je zaista vrlo korisna stručna podrška i razumijevanje, osoba koja ima iskustva u sličnim situacijama i koja nam može pomoći i voditi nas prema našoj sreći. Voljela bih da dobiješ adekvatnu stručnu pomoć i zato bih ti preporučila mjesto gdje mislim da to možeš dobiti. Riječ je o Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba. Ondje radi vrhunski tim stručnjaka (psihijatar, psiholog, socijalni pedagog…) koji imaju puno iskustva u radu s djecom i mladima i za koje mislim da bi ti mogli pomoći da se osjećaš bolje i ´lakše´. Adresa Poliklinike je Đorđićeva 26, a radno vrijeme je svaki dan od 7.30 – 20.00h i subotom od 7.30 – 15.00h. Svima nama potrebno je utočište i netko kome se možemo obratiti kada nam je teško. Zato bih voljela da ti kreneš tražiti svoje utočište iz kojeg ćeš moći krenuti u svoju vedriju budućnost. Voljela bih čuti što misliš o ovom prijedlogu i voljela bih komunikaciju s tobom nastaviti putem mail-a savjet@hrabritelefon.hr kako bi ti pomogli da dođeš do adekvatne stručne pomoći.
Možda ti je ovo sada puno informacija. Slobodno uzmi vremena da promisliš o svemu napisanome. Pitanja koja si nam postavila su jako kompleksna i prelaze granice ovog načina komuniciranja. Sama činjenica da si ih postavila i tvoje javljanje na naš forum su mi jasni znakovi da želiš promjenu što je svakako najbolji mogući početak odgovora na njih. Rad na sebi, korijenima svojih problema, slici o sebi, nošenju s neugodnim osjećajima, odnosima s drugim ljudima samo su neke od tema koje se mogu prorađivati na psihoterapiji u svrhu jačanja osobe i nošenja s teškoćama. Uz pomoć stručnjaka možeš raditi na prihvaćanju svog tijela, vraćanju koncentracije i radnih navika. To je najčešće dugotrajan put otpuštanja boli, neugode i svih ružnih iskustava i proces učenja i aktivnog rada na sebi, no put koji je vrijedan svega onog lijepog što nam se može dogoditi nakon njega.
Voljela bih da nam se ponovno javiš s odgovorima na pitanja i svojim mišljenjem o ovim prijedlozima. Sve ovo što si napisala vrlo je ozbiljno i zabrinulo me. S obzirom da je ovaj forum javan, još jednom te pozivam da našu komunikaciju nastavimo na povjerljiviji način, putem mail-a savjet@hrabritelefon.hr. Voljela bih da znaš da možeš računati na podršku Hrabrog telefona i da bi te voljeli pratiti na tvom daljnjem putu.
Pred tobom je veliki životni korak za kojeg vjerujem da nije lak, no isto tako vjerujem da ti to možeš. Mislim da ni sama nisi svjesna koliko snage i hrabrosti izlazi iz tvog upita. Na početku si napisala kako si nadjačala svu djecu koja su te maltretirala u osnovnoj školi. Jednom si u tome uspjela, ne vidim zašto to ne bi mogla učiniti i ovaj put – nadjačati sve teške osjećaje koje nosiš u sebi i ostaviti prostor za lijepe trenutke koji mogu prevladavati u tvom životu ako ti tako odlučiš.
U nadi da ćemo nastaviti našu komunikaciju veliki pozdrav šalje ti,
Hana Hrpka, prof.
|
Visovic22
|
20.11.2013. 03:05
Ja bih zaista bila zahvalna, kada bi procitali moju poruku, te mi dali savjet, kako da krenem ozbiljno uciti adekvatno, to mi je prijeko potrebno... Kako da se izborim sa tim.. Ova situacija frustrira, uvijek sam bila dobra. Nikada nisam imala ovakve probleme...
Lijep pozdrav
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
20.11.2013. 15:10
Draga Visovic22,
Prije svega ti zahvaljujem na javljanju i povjerenju koje si pritom iskazala ovom forumu. Žao mi je što si morala malo čekati na odgovor, no zaprimamo jako puno upita i na svaki se trudimo odgovoriti što kvalitetnije i potpunije što zahtijeva određeno vrijeme.
Iz upita vidim da je problem s kojim se suočavaš u posljednje vrijeme nemogućnost koncentracije na studiranje, što povezuješ s emocionalno teškim događajima koji su te zadesili. Također, iz upita dobivam dojam da si jedna pametna i zrela djevojka koja ima uvid u svoje emocije i ponašanje i koja je svjesna da se suočava s teškim periodom. Svi u životu prolazimo kroz neka teška razdoblja, neki su nam dani lakši, neki teži, ali bitno je da, kako i sama kažeš, možemo to s nekim podijeliti jer nam to donosi olakšanje. Zato mi je drago da si nam se javila. No, zanima me jesam li dobro razumjela da dosad nisi ni s kim drugim podijelila svoj problem? Imaš li u svojoj okolini neku blisku osobu kojoj bi se mogla povjeriti i razgovarati o tome? Iako se međusobno razlikujemo u mjeri u kojoj smo druželjubivi i volimo provoditi vrijeme s drugima, dijelimo zajedničku psihološku potrebu za bliskošću s drugim ljudima. Vjerujem da si iskusila olakšanje koje nastupi kada svoju nevolju podijelimo s osobom koja nas sluša i iskreno se povezuje s nama i nadam se da imaš takvu osobu u svojoj okolini.
Kada nas nešto duboko emocionalno potrese, to se odrazi na čitav naš život i potpuno je normalno neko vrijeme osjećati bezvoljnost i manjak koncentracije. Tijelo traži neki način da se odmori i sakupi energiju. Ono što je bitno je naći snage u sebi da se krene ispočetka. Što duže mirujemo, to je teže ponovno početi, no uvijek je moguće pokrenuti se i nastaviti život na najbolji mogući način. Nisam razumjela iz tvog upita, koliko dugo ovakvo stanje traje? Ako je to kraći period, po tvom sažetom opisu bih rekla da se radi o stanju krize kao reakciji na emocionalno težak događaj. Kriza se može dogoditi svakom čovjeku i nije znak psihičkog poremećaja. Prilikom krize, naša unutrašnja ravnoteža je narušena i preplavljeni smo različitim osjećajima poput tuge, bespomoćnosti, tjeskobe i sl. Također nas mogu pratiti teškoće u misaonom funkcioniranju poput problema s odlučivanjem i koncentracijom, kao i mnoštvo tjelesnih boljki poput glavobolje ili problema s probavnim sustavom. Očito je da je stanje krize iznimno neugodno i opterećujuće, ali kriza može rezultirati i dobrim i korisnim preokretima u našim životima i ne nosi samo negativnu konotaciju. Na nama je naravno da se za to i izborimo.
Moguće je da je ovo prolazna kriza koja se dogodi svakom čovjeku, bitno je smoći snage i izdignuti se iz te situacije. Imam dojam da se osjećaš pomalo bespomoćno, izgubljeno i da si ljuta na sebe, obzirom da ovo traje već neko vrijeme i da kažeš da se nikad prije nisi tako osjećala. Htjela bih naglasiti da su ti osjećaji normalni, i da je nakon svake, i najmanje krize, teško početi ponovno. Potrebno je biti strpljiv i nježan sa sobom, dopustiti si tugovanje i odmor i nakon toga se pomalo poticati na aktivnost i povratak u svakodnevne obaveze i ispunjavanje životnih ciljeva. Iz upita imam dojam da si svjesna svojih potencijala i da možeš ostvariti što zamisliš, samo je to u ovom trenu teže nego što je bilo. Povjerenje u sebe, vjerovanje da smo sposobni nešto učiniti, takozvana samoefikasnost, gotovo je najbitniji faktor koji određuje hoćemo li uspjeti u nečemu. A kako sam već navela, zaista mi se čini da si svjesna svojih mogućnosti i to me izrazito veseli.
Možda za početak možeš početi s malim ciljevima. Primjerice, možda si možeš zadati zadatak da danas učiš sat ili dva, a ukoliko to i učiniš, možeš se nagraditi nečim što te veseli i ´podiže´ ti raspoloženje – možda je to šetnja, možda druženje s prijateljicom ili gledanje omiljenog filma. Tako postepeno možeš postavljati sve veće ciljeve koji bi ti mogli vratiti motivaciju za učenjem. Također, kad se osjećamo loše i nešto nas muči, teško se posvetiti učenju i ostalim obavezama jer smo zaokupljeni lošim stvarima. Jako je dobro razmišljati pozitivno, obratiti pažnju na pozitivne stvari u životu i stvari u kojima smo dobri. Primjerice, možeš si zadati zadatak da napišeš 10 stvari koje najviše voliš u vezi sebe. Ispočetka može ići malo teže, posebno ako inače ne trošiš puno vremena na usmjeravanje na svoje osobine, ali mislim da je važno ustrajati u tome jer ti to može pomoći da se bolje upoznaš.
Spominješ da si dobila nekoliko kilograma viška. Čini mi se kao dobra ideja da se počneš baviti nekim oblikom tjelovježbe, na primjer, vjerujem da bi ti dobro došla i kraća šetnja po svježem zraku. To je dobro za tijelo, a često nam može pomoći i da ´posložimo misli´. Šetnja po svježem zraku podiže razinu neurotransmitera serotonina, što dovodi do osjećaja zadovoljstva i smanjuje nezadovoljstvo i tjeskobu. Ako imaš neku drugu ideju koja uključuje bilo kakvu tjelovježbu, svakako je dobrodošla.
Iz upita sam dobila dojam da polako gubiš strpljenje sa sobom i da želiš odmah promijeniti svoju trenutnu situaciju, no potičem te da si daš još malo vremena i da budeš strpljiva sa sobom. Možda možeš pokušati s malim stvarima kao što je kratka šetnja, osvješćivanje svojih dobrih strana i određivanje prioriteta, a nakon toga možda možeš polako krenuti s učenjem. Potaknula bih te da se nagradiš za male napretke jer vidim da prolaziš kroz teško razdoblje i treba ti vremena da se sve ponovno posloži i vrati na staro.
Vjerujem da ljudi imaju velike kapacitete za borbu i brigu za sebe i samim time vjerujem da se možeš izboriti s ovom životnom krizom. Ponekad nam je to teško samima pa zato i postoje različiti stručnjaci mentalnog zdravlja. Obzirom da ne znam otkuda dolaziš, preporučila bih ti telefon za psihološko savjetovanje psihološkog centra Tesa – 01/482 8888, radnim danom od 10 do 22 sata. Također, možeš javiti iz kojeg mjesta dolaziš pa ti mogu potražiti savjetovalište koje ti je blizu. Svakako nije bezazleno ako ovo stanje traje duže i ako primjećuješ da ti ne uspijeva izboriti se sa svim preplavljujućim osjećajima i mislima. U tom slučaju smatram nužnim javljanje nekom stručnjaku mentalnog zdravlja i svakako te potičem na to. Ti najbolje poznaješ sebe i vjerujem da možeš donijeti odluke koje će te usmjeriti k rastu i razvoju i vjerujem da ćeš se pobrinuti za sebe. Javljanje na naš forum je pravi dokaz toga. Hvala ti na strpljenju i želim ti puno sreće i uspjeha u studiju i životu!
Hana Hrpka, prof.
|