Tianna
|
08.01.2014. 15:35
Stvarno više neznamo šta da radimo.Imamo sina koji ide u 3 razred ima 9 godina,bavi se nogometom već 3 god. i stvarno je u tome dobar i ima prijatelje,sluša trenera jel mu daje nekakvi autoritet.Škola je sasvi druga stvar.U prvom razredu je imao poteškoće sa čitanjem,tu su mu se djeca rugala,onda se je on zatvarao u sebe,posjetili smo logopeda,psihologa.Kada se je konačno malo opustio i krenuo čitat(u drugom razredu)počeli su drugi problemi,počeo se tuć,vikat,jednostavno je počeo pokazivat nasilje u školi.Išli smo i kod psihijatra gdje nam je rekla da je djetinjast,mi smo djelomično krivi jer uvijek za njim trčimo i dajemo mu sve na volju,pokušavali smo razgovorom,kaznama da neće na nogomet i razno razne stvari.Sada kada je u trećem razredu voli curice,jednu curicu iz razreda je htio ljubit,pa smo završili opet na razgovoru,radi njegovog ponašanja.Tu su se dečki iz razreda natezali i počeli skidat hlaće,normalo tu je i moje dijete bilo među njima.Škola je dosta stroga,jer sin kada je ispustio vjetar pod nastavom dobila sam poruku radi toga.Ja znam da on nije savršen,on je dijete,zar nebi ja kao majka njemu trebala pružit da prođe svoje djetinjstvo.U braku sam 13god.imamo i kćer kojoj je 12 godina s njom nismo nikad imali problema.Sada smo preporućeni da obavimo pregled u psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu.Kukuljićeva. Čemu se mogu nadati i dali ćemu to pomoć ?
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
14.01.2014. 16:00
Draga mama,
najprije Vam želim zahvaliti što ste nam se obratili za pomoć. Kao roditelj vjerujem da se susrećete s brojnim izazovima i drago mi je što ste mi ukazali svoje povjerenje svojim javljanjem. Vaše javljanje pokazuje Vašu majčinsku predanost, brigu i pažnju s kojom pristupate odgoju svojega sinčića što bih iskreno pohvalila.
Napisali ste da ste sa sinom nekoliko puta posjećivali i posavjetovali se sa stručnjacima koje se bavi tematikom dječjega razvoja. Kažete da se dok je pohađao prvi razred posjetili psihologa i logopeda zbog problema sa čitanjem i zbog toga što se sin počeo povlačiti u sebe. Polazak u školu velika je promjena u odnosu na predškolsko razdoblje: dijete počinje prihvaćati veliku, svakodnevnu obavezu, raspored dnevnih aktivnosti nešto je strukturiraniji i dijete uči da ne može uvijek napraviti ono što želi. Djeca se u različitom stupnju, različitom brzinom i na različite načine prilagođavaju školi. Neka djeca ne pokazuju promjene u ponašanju, neka mogu snažno protestirati i plakati prije polaska u školu, neka djeca mogu razviti i tjelesne simptome. Škola i školske obaveze djeci predstavlja nešto novo i nepoznato i u situacijama kad se određeni zahtjevi postavljaju pred njih (npr. učenje čitanja, recitiranje, praćenje uputa učitelja) doživljavaju veliki stres i pokazuju to na različite načine. Jako mi je drago što ste prepoznali da Vaš sin pokazuje neke poteškoće i što ste posjetili psihologa i logopeda kada ste uočili promjene koje ste primijetili na sinu. Kako za sina, i za Vas je to bila specifična situacija i dobro je posavjetovati se sa stručnjacima u takvim situacijama. Osim što je takav postupak pokazatelj iskrene brige za dijete, puno govori o tome koliko dobro poznajete svoje dijete i koliko ste spremni biti što bolji u svojoj roditeljskoj ulozi. I nama odraslima ponekad je teško prepoznati kako se osjećamo i pokazati to na adekvatan način, a djeci je zbog manjeg repertoara ponašanja koji su usvojili, zbog manjeg opsega riječi koje posjeduju i zbog manje situacija kroz koje su prošli još teže prepoznati kako se osjeća i kako se razriješiti zbunjenosti.
Napisali ste da je u drugom razredu počeo bolje čitati 'kada se opustio', ali je, umjesto dotadašnjeg ponašanja, počeo pokazivati neprimjerena ponašanja poput vikanja i tjelesne agresije. Kao što sam već spomenula, djeca na različite načine pokazuju svoje nezadovoljstvo ili frustraciju. Udaranje, vikanje i slična ponašanja mogu biti izraz takvih emocija, a s druge strane mogu biti i instrument kojim će testirati granice. Ukoliko Vaš sin agresivno ponašanje koristi kao način izražavanja emocija, potrebno je poučiti ga adekvatnijem izražavanju. Ključno u tome je naravno razgovarati s djetetom, pitati ga što je navelo na određeno ponašanje, kako se osjećao prije nego što je počeo vikati, kako se osjećao poslije. Na taj način, omogućujemo i djetetu i sebi bolji uvid u situaciju, pokazujemo mu brigu, povjerenje, našu podršku, pokazujemo da nam je važno ono što želi reći i da smo spremni pomoći mu i da nam je važno da ga razumijemo. Osim razgovorom, važno je djetetu vlastitim primjerom pokazati kako se nositi s ljutnjom, tugom i drugim emocijama. Roditelji nikada ne prestaju djeci biti model. S druge strane, moguće je da se radi o načinu na koji Vaš sin testira granice. Djeca neprestano testiraju granice, u različitoj dobi na različite načine. To najčešće nije izraz inata, neposlušnosti nego težnja sigurnosti – ne znaju koliko smiju, što smiju, što je prihvatljivo i Vi kao odrasla osoba, kao roditelj odgovorni ste za pružanje tog okvira ponašanja.
Ako sam dobro shvatila, sin iskazuje neprimjerena ponašanja u školi, dok na nogometu nema problema. Postoji li nešto konkretno što se događa u školi što mu smeta? Netko od učenika, neki postupci učitelja? Otvorenim razgovorom možete saznati više o tome i tako zajednički pokušati riješiti probleme na koje nailazite. Korisno bi možda bilo i porazgovarati s učiteljicom o tome što se događa u razredu, kakva je dinamika, koja su pravila kako biste dobili širu sliku onoga što se događa. Budući da i učiteljica provodi velik dio vremena s Vašim sinom, možda dobijete i dodatne informacije ili preporuke.
Napisali ste da ste posjetili psihijatra i da je opisao Vašeg sina kao djetinjastog i da vidite svoju odgovornost za neka ponašanja sina jer mu dopuštate sve. S devet godina, iako su već treći razred, neka djeca jesu zaigranija i njihova 'neozbiljnija' percepcija škole i pravila i obaveza stvar je nedovoljne zrelosti i moguće je da će se njegovo ponašanje sazrijevanjem promijeniti. Ali naravno, kroz cijelo to razdoblje potrebno je biti dosljedan i razgovarati s djetetom. Često se dogodi da se roditelj pretvori u 'držanje prodika' ili davanje savjeta djetetu, i potrebno je djetetu reći i primjereno objasniti što je prihvatljivo, što ne, ali isto tako je važno pitati dijete, saslušati ga i reći mu kako se i Vi osjećate u cijeloj toj situaciji. Iz svega što se napisali čini mi se da imate dobar odnos sa sinom te da možete razgovarati s njim. Osim otvorenog razgovora, u postavljanju granica važna je dosljednost. To je vjerojatno i najteži dio odgoja jer zahtjeva strpljenje i puno vremena, ali se isplati. Postavljanje granica uključuje različite postupke, a o njima možete više pročitati i u brošuri Hrabrog telefona (http://www.hrabritelefon.hr/admin...e-icons/brosura_disciplina.indd.pdf). Nadalje, potrebno je ohrabrivati dobra ponašanja djeteta, ako je moguće postići da vidi prirodne posljedice svojih postupaka. Kazne se preporučuju izbjegavati, ali ako smo se dogovorili s djetetom da ćemo mu uskratiti nešto kao posljedicu ponašanja koje ne odobravamo, potrebno je to uistinu napraviti, pokazati djetetu da će stvarno snositi posljedice za svoje postupke. Htjela bih ovdje ponovno naglasiti kako je potrebno puno strpljenja i vremena jer promjene se ne događaju preko noći.
U prvoj rečenici Vašeg upita napisali ste da ne znate što da radite. Vjerujem da se osjećate bespomoćno, i možda pomalo umorno. Vidim da Vam je jako važno pružiti Vašem djetetu sve najbolje i da ga želite odgojiti da bude zadovoljan i sretan. Čini mi se da posjedujete ono što je najbitnije za ostvarivanje tih ciljeva: ljubav i brižnost. U svemu što ste napisali vidjela sam brigu za sina i motivaciju za što bolje odgajanje. Situacije koje ste opisali mogu predstavljati i veliku frustraciju roditeljima, iscrpiti ih i izazvati osjećaj bespomoćnosti ako ne vide promjene. To su problemi s kojima se mnogo roditelja susreće i teško je ostati smiren, uporan kada ste zabrinuti i čini Vam se da ne uspijevate. Jako je važno da se i Vi kao roditelj osjećate dobro i da imate podršku u nekom obliku, da postoji netko s kime možete razgovarati, to može biti suprug, netko iz obitelji ili od prijatelja ili stručnjaka. Roditeljska uloga najvažnija je i najteža, ali se i kao roditelji možemo razvijati, učiti, razmjenjivati iskustva.
Pitali ste što možete očekivati od posjeta Kukuljevićevoj i hoće li Vam to pomoći. Unutar Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež se provodi tretman svih vrsti smetnji kod djece, od blažih smetnji kao što su npr. teškoće u učenju do teških duševnih bolesti. U njoj djeluju interdisciplinarni timovi u kojima se nalaze psiholozi, defektolozi, neurolog, socijalni radnici, više medicinske sestre, radni terapeut, srednje medicinske sestre i tehničari koji obavljaju dijagnostiku i terapiju. Nažalost, ne mogu Vam reći što uz dijagnostiku točno možete očekivati. Budući da se radi o stručnjacima koji rade s djecom i mladima, potičem Vas da tu priliku iskoristite i kako biste razjasnili sve nedoumice i pitanja koja imate.
Također, ako budete osjećali potrebu za dodatnom podrškom ili savjetima, možete se obratiti Hrabrome telefonu putem e-maila savjet@hrabritelefon.hr, chata (od 15 do 18h od ponedjeljka do petka) ili telefonske linije za mame i tate (0800 0800) koja je otvorena od 9 do 20h radnim danom. Postoje i savjetovališta za roditelje te možete javiti odakle ste kako bih Vam dali najbliži kontakt. Ako ste iz Zagreba, možete se javiti u savjetovalište za roditelje i djecu u Dječju kući Borovje. Dodatne informacije o tom programu i kontakt možete pogledati na ovom linku: http://www.hrabritelefon.hr/admin...d/file-type-icons/savjetovaliste.pdf .
Na kraju bih još jednom iskreno pohvalila Vaša nastojanja da razumijete sina i da mu pomognete. Koliko god se ponekad činilo teško biti roditelj, vjerujem da imate dovoljno snage i strpljenja, a najbitnije od svega ljubavi i razumijevanja, kako biste nastavili raditi u najboljem interesu svoje djece. Sav taj trud vrijedno je cilja koji želimo postići, a to je sreća djeteta.
Želim Vam puno sreće i uspjeha!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|