Autor
|
Poruka
|
dale
|
22.03.2012. 11:35
Poštovani,
Imam petogodišenjeg dječaka koji je živahan, zahtjevan, tvrdloglav i inatljiv. Oduvijek je bio zahtjevno dijete. Ima i djevojčicu od 6,5 godina s kojom nikad nisam imala "problema". Opisat ću vam detaljno u čemu je problem:
Sa tri godine imao je velikih problema sa govorom (nije pričao), mislim da je zbog toga imao problema i sa socijalnim ponašanjem, naime u vrtiću je često znao tući drugu djecu, kad bi poželio neku igračku uzeo bi je bez pitanja (jer nije ni znao pitati). Tada smo krenuli kod logopeda i defektologa i od tada je pokazao ogroman napredak u govoru i ponašanju kod logopeda i doma, međutim u vrtiću još uvijek po starom. Prije se znao bacati na pod, sada to više ne radi, međutim ako mu nešto nije po volji vrišti, i što god mu tete narede on govori neću, iako često napravi to što mu kažu, ali "mora reći neću". Inače je jako osjetljiv, osjećajan i bude mu žao za to što napravi, ali to ga ne spriječava da to napravi ponovno. Voli se maziti i ljubiti. S drugom djecom se slabo igra jer su ga djeca počela izbjegavati (iz straha da ih ne udari). Najveći mi je problem što često govori "neću", inati se i odbija poslušnost tetama u vrtiću, te često tuče drugu djecu, zbog čega one često ne znaju što bi. Kod kuće ja njega uvijek uspijem kontrolirati, iako govori neću gotovo uvijek me posluša, u trgovinu idemo bez problema, nikad mi ne pravi scene. U vrtiću i doma nakon neposluha ide u kaznu (odvajanjem na stolicu ili u sobu-doma). On je dijete puno energije, ali ako nađe nešto što ga zanima može se koncentrirati na to. Ne voli nepoznate ljude i odbija svaki kontakt s nepoznatima, a i s poznatima teško (odbija pozdraviti i odgovarati na bilo kakva pitanja).
Ne znam zašto to radi, inače živimo u skladnoj obitelji, suprug, ja i seka od 6,5 godina. Nadam se da sam uspjela sve važno navesti.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
29.03.2012. 20:05
Poštovana Mama,
prvo bih Vam se htjela zahvaliti što ste se odlučili javiti za savjet vezano za situaciju koja Vas, kako mi se čini čitajući Vaš upit, u velikoj mjeri opterećuje. Iz napisanoga vidljivo je da ste vrlo brižna majka koja pomno prati svoje dijete i jako se trudi pružiti mu ono što mu je potrebno. Upravo zbog velike posvećenosti dobrobiti svoje djece, a uslijed ove, sigurna sam, vrlo iscrpljujuće situacije, čini mi se i da se osjećate pomalo bespomoćnom i frustriranom jer niste sigurni što više učiniti.
Vi kao mama razumijete da je roditeljska uloga jedna od težih u životu i da njeni zahtjevi u nama često znaju dovesti do umora, iscrpljenosti i bespomoćnosti. Na početku Vašeg upita ste naveli da je Vaš dječak živahan, zahtjevan, da ima mnogo energije, dok je Vaša djevojčica oduvijek bila mirnije dijete. Rekli ste da se unatoč energičnosti može koncentrirati kada je potrebno, što me navodi na zaključak da se zapravo radi samo o malo temperamentnijem djetetu. Svaki čovjek od najranije dobi je pojedinac s vlastitim posebnostima i upravo se one moraju uzeti u obzir kod odgoja djece. Neka djeca od samog rođenja predstavljaju veći izazov roditeljima. Kao bebe mnogo plaču, teže uspostavljaju pravilan ritam spavanja i jedenja, a kasnije su sklona izraženijim emocionalnim reakcijama i u određenim fazama manje sklona da prihvate roditeljske zahtjeve. No, nema razloga za zabrinutost jer se radi o sasvim uobičajenim razlikama među djecom. U njihovom odgoju je samo potreban malo veći trud, strpljenje i određene prilagodbe u načinu odgoja te mnogo ljubavi, bliskosti i prihvaćanja, a Vaš je upit upravo izraz navedenog.
U Vašem ste upitu naveli da Vaš sin nije pričao do svoje treće godine. Pohvaljujem Vaše obraćanje i odlaske k logopedu i defektologu, drago mi je da je navedeno polučilo pozitivni rezultat te me zanima ide li Vaš sin i dalje navedenim stručnjacima? Prema onome što ste nam napisali, može se pretpostaviti da je dječakova nemogućnost da izrazi svoje želje i potrebe riječima dovela je do agresije prema vršnjacima u vrtiću. Radi se o tzv. instrumentalnoj agresiji koja zapravo nije usmjerena na drugu osobu već nam služi kao sredstvo da dobijemo ono što želimo. Ona je česta kod manje djece koja još nisu dovoljno govorno zrela te vjerujem da je to utjecalo i na socijalno ponašanje Vašeg dječaka. To je vrlo važno za razumijevanje ponašanja Vašeg dječaka jer to znači da njegovo ponašanje nije izraz neposlušnosti i prkošenja, već naučeni način ponašanja koji mu je u nekom trenutku bio vrlo važan i koristan jer nije znao drugačije. Stoga je važno da različiti oblici discipliniranja budu popraćeni i uputama o poželjnom načinu ponašanja kojim želite zamijeniti agresiju.
Neka od konkretnih ponašanja Vašega sina koje ste naveli, poput ljutnje kada nije po njegovome, oduzimanje igrački ili govorenje “neću”, mogu biti produkt dječje nezrelosti i razvojne faze kroz koju prolaze U toj dobi neka djeca su sklona prkošenju i testiranju granica. Na svaki roditeljski zahtjev reagiraju sa „neću“. Ovakva ponašanja često su popraćena jakim emocionalnim reakcijama, ljutnjom, bijesom i frustracijom. Djeca svoj otpor mogu pokazivati pasivno ili vrlo dramatičnim reakcijama poput vikanja pa čak i agresije prema drugima ili sebi. U tom emocionalnom stanju dijete donekle gubi kontakt s okolinom pa je vrlo teško utjecati na njega i prekinuti ga, no obično se ubrzo smiri.
Vjerujem da “neću” kao stalni odgovor na Vaše zahtjeve (iako kažete da u većini situacija to ostane na verbalnome odvijanju, ali da naposljetku Vaš sin učini ono što mu se kaže) može biti iscrpljujuće i za Vas i za tete u vrtiću. Naveli ste da kod kuće na neprihvatljiva ponašanja reagirate slanjem dječaka na time out. Kako to izgleda i što mu pritom kažete? Jako je važno da razumije čemu to vrijeme služi, koje njegovo ponašanje je dovelo do njega i kako se sljedeći puta treba ponašati da bi to izbjegnuo. Kakvi su konkretni načini rješavanja tih situacija teta u vrtiću? Jako je važno da načini reagiranja Vas i teta u vrtiću budu usklađeni i dosljedni. Ako se nepoželjna ponašanja nastave, savjet i podršku možete zatražiti i od psihologinje u vrtiću.
Na dječakovo ponašanje možete utjecati i preformuliranjem zahtjeva i uvođenjem izbora, na koje djeca u ovoj fazi u pravilu bolje reagiraju. Primjerice, umjesto da od sina samo tražite da pospremi svoje igračke, možete kazati: “Kada pospremiš svoje igračke onda možeš gledati svoj omiljeni crtić” ili predložiti bilo koju za njega poželjnu aktivnost. Ako se dijete i dalje žali na Vaš prijedlog važno je da ostanete odlučni u svojemu prijedlogu. Kada koristite ovu strategiju bitno je da odaberete dvije aktivnosti (jednu koju dijete mora izvršiti i onu koju će za “nagradu” dobiti) koje bi svakako dijete moralo napraviti/dobiti tako da ono što on ne želi raditi mora izvršiti prije nego dobije/radi ono što on želi. Također, umjesto da od njega zahtijevate određeno ponašanje, ponudite mu izbor između dva ponašanja koja su Vama prihvatljiva te na taj način zadovoljite njegovu slobodnu volju koju želi izraziti. Primjerice: „Želiš li pospremiti svoje igračke sada ili nakon večere? Želiš li obući plavu ili zelenu majicu?“
Također, ne treba zaboraviti da djeca upijaju svaku našu riječ i gestu iako to nekada ne primjećujemo. Ako sami koristite ili Vaš suprug ili pak tete u vrtiću riječ “neću” probajte je izbaciti iz svojega vokabulara ili je “preformulirajte” te na isti postupak potaknite i druge osobe iz socijalne mreže Vašega djeteta.
Ono što jest jedna od roditeljskih dužnosti jest naučiti dijete razlikovati prihvatljivoga od neprihvatljivoga ponašanja. Najjače “oružje” za postizanje navedenog cilja jest razgovor pri čemu se na umu trebaju imati određene smjernice. Djetetu bi trebalo reći koje Vas je njegovo ponašanje povrijedilo te koja ponašanja nisu dopustiva. Ponekad zbog djetetovih intenzivnih emocija neće biti moguće prekinuti njegovo ponašanje. Tada je korisno ignorirati njegovo ponašanje i na taj način izbjeći njegovo potkrepljivanje pažnjom, a razgovor ostaviti kasnije. Nakon toga je vrlo važno razgovarati s djetetom o svim aspektima i posljedicama takvoga ponašanja: "Što se dogodilo? Što si htio time postići? Kako ćeš to zatražiti (zamoliti, pitati)?...". Važno je da djeci na njima razumljivome jeziku specificiramo što je dopušteno, a što ne te da im damo do znanja da se mogu osloniti na nas pa čak i kada smo ljuti jer ljutnja ne znači da ih ne volimo. Važno je da dijete zna koji su primjereni načini izražavanja vlastitih potreba i želja, usmjeravati ga da i sam koristi riječi umjesto agresije kako bi primjerice “došao” do određene igračke. Tijekom razgovora sa svojim djetetom pripazite da Vaš rječnik i objašnjenja budu razumljiva djetetu. Poželjno je i korištenje Ja-poruka, npr.: "Tužna sam kada ne poštuješ naš dogovor." i usmjeravajućih poruka, npr.: "Reci curici Makni se.", umjesto direktne zabrane: "Nemoj gurati djevojčicu.". Kažete i da je vrlo osjetljiv i da mu bude žao nakon što bude neposlušan ili iskazuje određeno agresivno ponašanje. U tim situacijama možete ga probati podsjetiti na njegova iskustva i povezati ih s iskustvima djece u vrtiću, npr.: "Sjećaš li se kako te je boljelo kada te dječak iz parka ugrizao? Tako i djevojčicu iz vrtića boli kada ju ugrizeš.".
I sami navodite neke od načina discipliniranja Vašega sina – odlaska u sobu kada je kući ili sjedenje na stolici kada je u vrtiću. U discipliniranju, kao i u razgovoru važna je dosljednost - dijete mora od situacije do situacije dobivati istu poruku kada je prešlo granicu. Cijeli taj proces mora uključivati i ohrabrenja i upute djetetu kako da kontrolira svoje ponašanje te najvažnije, pohvalu nakon što se dijete ponaša na prihvatljiv način.
Zbog navedenih ponašanja poput agresije, kako navodite, pojavile su se i određene poteškoće u socijalnim interakcijama Vašega sina s njegovim vršnjacima, ali i s odraslim osobama. U nastavku Vam prilažem link na koristan članak “Kako poboljšati socijalne vještine djeteta” koji se nalazi na web stranici Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i koji bi Vam mogao pomoći u razvijanju dotičnih vještina Vašega djeteta http://www.poliklinika-djeca.hr/z...boljsati-socijalne-vjestine-djeteta/.
Ako ponašanja koja opisujete ustraju i osjetite potrebu porazgovarati sa stručnjakom i zatražiti savjet, preporučila bih Vam i savjetovalište (ovisno odakle dolazite) za roditelje u kojemu će Vam dati korisne savjete koji Vam mogu biti od neizmjerne pomoći. Ako ste iz Zagreba, u sklopu Dječje kuće Borovje postoji besplatno Savjetovalište za roditelje i djecu pa ih možete nazvati i naručiti se na broj 01/6112 – 758. Adresa Savjetovališta jest Ulica Bože i Nikole Bionde 32, 10 000 Zagreb. Možete se obratiti udruzi roditelja „Korak po korak“ gdje stručnjaci održavaju različita predavanja i radionice za roditelje (više na stranici http://www.udrugaroditeljakpk.hr/). Postoji i savjetovalište Modus gdje se održavaju individualna savjetovanja uz dogovor na broj 01/4621-554 i koje je otvoreno svakim danom od 9.00 do 22.00 sata, no njihove usluge se naplaćuju. Adresa Savjetovališta jest Ulica kneza Mislava 11, 10 000 Zagreb. Njihova web stranica gdje možete vidjeti o čemu se radi je: http://www.dpp.hr/hr/modus.php?id=1/. Ako niste iz Zagreba, možete nam se dodatno obratiti i pokušat ćemo Vas uputiti na savjetovališta, udruge ili poliklinike koje (i ako) postoje u Vašoj blizini, a koje Vam mogu dodatno pomoći.
Naposljetku, željela bih Vam ponuditi i opciju besplatne i anonimne savjetodavne linije Hrabroga telefona svakim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800, koju možete nazvati ako Vas još što nešto muči te popričati s educiranim volonterima. Liniju može nazvati i Vaš sin. Također, Hrabri telefon ima i chat na www.hrabritelefon.hr/chat, svakim radnim danom od 15 do 18 sati na koji se možete obratiti.
Draga mama, na samome kraju je ipak najvažnija ljubav, snaga, strpljenje i davanje, a da to imate pokazuje i Vaš upit i želja da razriješite nastalu situaciju uz što bolje posljedice! Nadam se da će Vam nešto od napisanoga koristiti te Vam se još jednom zahvaljujem što ste nam ukazali povjerenje i javili se za savjet. Možete se također ponovno javiti i ovim putem u slučaju novih nedoumica ili/i pitanja.
Lijep pozdrav i puno uspjeha!
Hana Hrpka, prof.
|
dale
|
30.03.2012. 15:30
Poštovana,
hvala vam na vašem odgovoru. Postavili ste nekoliko pitanja. Da vam odgovorim:
Moj sin još uvijek ide kod logopeda i defektologa, pokazao je ogroman napredak, od djeteta koje nije htjelo držati olovku u ruci, došao je u fazu da po cijeli dan boja, iako je počeo govoriti još uvijek ima problema sa izgovorom i gramatikom (ne može dobro izgovoriti riječi i mijenja spolove, pa govori ja sam piskila, ja sam tuzna). Pokazao je napredak i u koncentraciji, prije se nije mogao (ili nije htio, ne znam) koncentrirati i odraditi zadatke koje su mu postavili logoped i defektolog, a sad to bez problema odradi. Test kod psihologa je pokazao naprednu okulomotoriku, ali slabo razumijevanje i izražavanje, pa smo išli i na pretrage sluha i svi nalazi su u redu.
U vezi time outa: kada radi nešto što ne smije, ili protestira ili odbija nešto napraviti, uvijek ga upozorim: prestani tući seku, to je boli, prestani galamiti, čujem te, na što on uglavnom odgovori "e baš hoću", jedino ako udari seku, odmah govori otopli (oprosti), jer zna da u tom slučaju odmah ide u sobu. Znači upozorim ga da prestane, odbrojavam mu: ovo je 1, prestani, nakon 5 sekundi, ako ne reagira, ovo je 2, prestani, na 3 ide u sobu (i on to zna, i rijetko kad dođe do 3). Ali ako ipak dođe do 3, sve će pokušati da ne ode u sobu, (i oprosti, i neću više, bit ću dobar, ljubi seku). Ipak ga pošaljem u sobu na 5 minuta i objasnim da sam ga upozorila 3 puta da to ne radi, ali da nije reagirao i da zbog toga mora odraditi kaznu. Ponekad plače, ponekad odbija ići u sobu, pa ga moram odnijet, ali brzo se smiri. Kad kazna završi, kratko mu objasnim zašto je bio u sobi, i onda mu bude žao. Ponekad neće da izađe iz sobe, onda ga ostavim još 5 min. Nakon toga izađe.
U vrtiću rade isto to, samo što odbija poslušati tete, i u zadnje vrijeme ih udari kada ga pokušavaju ili staviti u kaznu ili smiriti.
U našoj općini nema psihologa, u vrtiću nema psihologa, a tete (kad mu je loš dan) jednostavno ne znaju što bi. Nisam iz Zagreba, nego iz Ličko-senjske županije. Najveći mi je problem njegova agresivnost, jer ga se djeca boje, a i tete. Objasnim mu da to djecu boli, jednom prilikom je njega jedno dijete udarilo, bio je jako tužan, i objasnila sam mu da su i druga djeca tužna kad ih udari i da ih boli, ali on se na to samo rasplakao i tražio utjehu. Moram napomenuti da on nije agresivan svaki dan, ali recimo jednom tjedno napravi im totalni kaos. Nemamo problema sa spremanjem igračaka, inače je uredan. Iako , ponavljam, kaže neću, on to na kraju uvijek napravi, čak i dok kaže neću, već sprema.
Još jednom vam hvala na vašem odgovoru.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
03.04.2012. 19:45
Draga mama,
hvala Vam na Vašem brzom odgovoru i dodatnim informacijama. Iz svega napisanoga vidljivo je da Vaš sin ima brižnu majku koja mu pristupa neumorno i s ljubavlju, od odvođenja kod logopeda i defektologa do razgovora s njim o njegovim postupcima. Vaša upornost i predanost su izrazito pohvalne.
Kako kažete, Vaš sin još uvijek posjećuje logopeda i defektologa što je polučilo uspjeh u određenim područjima. Osim samog napretka u području govora pozitivna je stvar da nas svaki uspjeh u životu jednim dijelom određuje, podiže naše samopoštovanje koje je posebice krhko kod djece. Djeca ponekada nisu svjesna vlastitog napretka, promjena na bolje stoga ih moramo “podsjetiti”. Pohvalite svojega sina za svaki dobro odrađen zadatak (i za polovicu dobro obavljenoga zadatka!) i ne štedite na pohvalama! Bilo bi poželjno i da zadatke ili/i vježbe koje Vaš sin izvodi kod navedenih stručnjaka probate unijeti i u Vaš svakodnevni razgovor i druženje sa sinom, povezati s njegovim iskustvom. Kažete da je i psihologijskim testiranjem pokazano smanjeno razumijevanje i izražavanje. Upravo zbog toga probajte provjeriti je li Vaš sin razumio što ste mu rekli ili od njega tražili. Iako smo skloni misliti da se nešto samo po sebi razumije ili da smo dovoljno jasni, često se zna dogoditi situacija “pokvarenoga telefona”.
U svojem odgovoru ste naveli da najvećim izazovom smatrate dječakovu agresiju. Agresija se često javlja jer dijete ne zna na drugi način izraziti svoje osjećaje. Ne treba zaboraviti da je svaki osjećaj u redu. Opravdano je biti ljut ili tužan, no neki od načina na koje ove osjećaje izražavamo nisu prihvatljivi. To se prvenstveno odnosi na agresiju prema drugima ili sebi. Probajte porazgovarati sa sinom o njegovim osjećajima i slobodno ga pitajte kako bi on pokazao da je ljut ili tužan ili sretan. Kažete kako ste već probali objašnjenja kako neki postupak nije lijep te „kako bi njemu bilo“ u nekoj situaciji te da takav lijep način nije izrodio pozitivnim posljedicama. Probajte tu igru uživljavanja u ulogu primijeniti dok zajedno sa sinom gledate crtiće. Možete ga pitati što se događa s likom u crtiću, je li se to i njemu ikada dogodilo, kako bi on postupio u toj situaciji i sl. Zaista, takav pristup možda neće djelovati kod sve djece, no vrijedi pokušati.
Također, možda biste mogli s njim dogovoriti pravila i posljedice ponašanja i izraditi plakat (sa slikama) koji će stajati negdje na vidnom mjestu u prostoru vašeg stanovanja. Važno je da Vaš sin za svoja pozitivna ponašanja dobiva nagradu kako bi ga one motivirale za daljnja pozitivna ponašanja, no jednako je tako važno da za svako negativno ponašanje dobije posljedicu. Kao što sam već napomenula u prošlome postu, jako je važno i da ste dosljedni iz situacije u situaciju. Ako se to pokaže efikasnim možda biste mogli predložiti i tetama u vrtiću pravljenje plakata s pravilima.
Socijalne vještine djeteta možete poticati čak i u sklopu svakodnevnih aktivnosti. Mogli biste pokušati svoju djecu uključiti u što više svakodnevnih poslova koje možete zajedno obavljati. Dajte im “posliće” koji su u skladu s njihovim godinama, budite marljivi i zabavljajte se! Za to vrijeme razgovarajte s dječakom na način na koji biste željeli da on razgovara s vršnjacima. Kako biste dobili dodatne ideje, možete iskoristiti neku od odličnih knjiga koje pružaju podršku roditeljima u odgoju, među kojima je i knjiga Gordane Buljan Flander i Ane Karlović „Odgajam li dobro svoje dijete”.
Naveli ste da dolazite iz Ličko–senjske županije. Ponudila bih Vam mogućnost odlaska ili kontaktiranja Obiteljskoga centra Ličko-senjske županije sa sjedištem u Senju (Juriše Orlovića 2, 53270 Senj) koji besplatno (i bez uputnice) pruža usluge obiteljskoga i individualnoga savjetovanja. Radno vrijeme Centra je: ponedjeljak, srijeda i petak od 8 do 16h, a utorak i četvrtak od 8 do 20 h pri čemu psiholog i pravnik rade utorkom i četvrtkom od 12 do 20 sati. Broj telefona je 053/882-122, a e-mail adresa putem koje im se možete obratiti obiteljski.centar.licko-senjske.zupanije@gs.t-com.hr.
Draga mama, za kraj Vam želim puno upornosti, strpljenja i ljubavi i nadam se da će Vam nešto od napisanoga koristiti. Zahvaljujem Vam se još jednom što ste nam se odlučili javiti.
Puno uspjeha uz lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
dale
|
04.04.2012. 14:50
Puno Vam hvala na vašem iscrpnom odgovoru i uputama.
Hvala Vam što ste u meni prepoznali brižnu majku, podsjetili ste me na nešto što sam zaboravila, a to je uživati u svom djetetu.
Pozdrav od srca
|
bhorvatek
|
06.04.2012. 14:35
Poštovana, imam 6-godišnjeg dječaka koje je rođeno 30.3. 2006. i ove godine sam tražila odgodu škole. Već dulje vrijeme pokazuje agresivno ponašanje kada nije onako kako on želi, na način da mi počinje lupati nogama o stvari, počinje skakati i urlikati. Inače je stalno nemiran, teško može biti na jednom mjestu, osim kada gleda crtić, igra se sa mlađim bratom od 4 godine na način da trče po stanu, jedan po drugome i ne zna se lijepo igrati već samo nasilno. Ja radim sa njim neke predškolske zadatke ali to je jako kratko jer gubi koncentraciju, defektolog kaže da se želi poistovjetiti sa mlađim bratom i da želi biti kao on, a da agresivnost dolazi od toga da je mentalno na nivou 6-god, a želi biti na nivou 4-god. Kako da ga smirim, jer ne pomaže ni razgovor jer strah me je da tu agresivnost i ludovanje pokazuje mlađem bratu a nekada ga i lupi u toj agresivnosti. Da li da krenim na terapije sa njim jer moram ga pripremiti za školu za godinu dana? Hvala.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
13.04.2012. 11:45
Poštovana,
Prije svega Vam se zahvaljujem što ste nam ukazali svoje povjerenje svojim obraćanjem i ispričavam se što se malo dulje čekali na odgovor.
Iz same činjenice da ste zatražili odgodu škole vidi se da ste zabrinuti oko Vašeg sina i njegovog ponašanja. Napisali ste kako sin ukoliko nešto nije njemu po želji pokazuje određena ponašanja koja Vas uznemiruju. Škola je mjesto gdje će morati poštivati mnoga pravila te je Vaša briga utoliko opravdana. No, uz Vaše strpljenje i upornost do njegovog polaska u školu to možete znatno ublažiti.
Vjerujem da Vam je vrlo teško odgajati dva živahna dječaka. U životu svakog roditelja postoje trenuci kada se osjećaju kao da nisu dorasli određenom izazovu koji je postavljen pred njih. S jedne strane u Vama postoje velika ljubav i želja da učinite ono što je najbolje za njega, no s druge strane, teško je uvijek znati što je najbolje. Odlika je dobrih roditelja da se time ne daju obeshrabriti već tada još brižnije prate što se događa s njihovim djetetom te su spremni su potražiti pomoć kada osjete da im je potrebna podrška sa strane, što je upravo ono što Vi činite.
Iz Vašeg upita je vidljivo je da se trudite, pokušavate raditi zadatke sa sinom i razgovarati s njim kada iskaže neprimjerena ponašanja, no ne vidite rezultate. Ulagati trud kada ne vidimo jasne pomake može biti vrlo obeshrabrujuće i potaknuti osjećaj bespomoćnosti u nama. Tada je važno ostati uporan i pokušati pronaći nove načine rješavanja problema, koji uvijek postoje, iako nam se ponekad tako ne čini.
Napisali ste da ste probali razgovarati sa sinom, no da se tako ne smiruje. Možete li nam opisati na koji način i u kojem trenutku razgovarate s njime? Na učinkovitost razgovora može utjecati mnogo stvari. Npr. pokušaji razgovora dok ponašanja traju ponekad ne djeluju jer dijete preplavljeno snažnim emocijama koje još nije naučilo kontrolirati i ne može čuti ono što mu želite reći. Stoga je ponekad bolje porazgovarati nakon što takvo stanje prođe. Osim toga potrebno je prilagoditi način izražavanja uzrastu djeteta i provjeriti je li nas razumjelo. Što se tiče sadržaja razgovora, korisno je upitati dijete što se sada dogodilo ili što mu se ne sviđa. Zatim možete porazgovarati o tome kako se osjeća. Dječak možda još neće znati izraziti svoje osjećaje riječima, ali Vi mu možete pomoći postavljajući mu pitanja i nudeći mu riječnik za ono što osjeća. Možete mu objasniti da se i Vi u sličnim situacijama tako osjećate i da je to u redu, ali da nije u redu loše se ponašati prema drugima kad se tako osjećamo. Odnosno, ljutnja je osjećaj koji je potpuno normalan i prihvatljiv, ali nije prihvatljivo udarati namještaj, tući brata i slično. Na taj način mu omogućavate da nauči upravljati svojim osjećajima i izražavati ljutnju i nezadovoljstvo na prihvatljivije načine. Mogli biste mu i ponuditi različite prihvatljive načine da izrazi ljutnju i izbaci energiju koja javljanjem te aktivirajuće emocije nastaje u tijelu, npr. skakanjem na mjestu, trganjem novinskih papira koji su posebno određeni za to, crtanjem krugova pastelama ili bilo čime što ste primjetili da ga smiruje. Jako je važno da dijete izrazi emociju na određeni način, ali da time ne ugrožava sebe ili druge.
Iako je ponekad teško djeci postaviti granice, one su nužne kako bi naučili što je prihvatljivo ponašanje. Čini mi se kako se bojite da bi Vaš stariji sin mogao ozlijediti mlađeg sinu što mi govori da Vam je vrlo važno početi uvoditi određene promjene kojima ćete nastojati utjecati na njegova ponašanja.
Ponašanjima kakve ste opisali (lupanje nogama, vikanje) djeca jednostavno pokušavaju dobiti ono što žele. Roditelji su često iscrpljeni i opterećeni brojnim drugim životnim izazovima te nakon nekog vremena popuste. Dijete tada dobije ono što želi i u biti biva nagrađeno za takva ponašanja, što pojačava vjerojatnost da će se i u budućim situacijama kada ne dobije ono što hoće ponašati isto tako. Iako je to ponekad teško, tu je jako bitno ostati dosljedan i ne dopustiti da djetetova ponašanja utječu na našu odluku. Kada roditelj djetetu kaže da nešto nije prihvatljivo i onda popusti ili drugi puta ne reagira jednako dijete uči da pravila nisu nešto čega se mora pridržavati i da on sam može određivati granice svojih prihvatljivih ponašanja. Naravno, biti dosljedan nije nimalo lak zadatak i potrebno je mnogo strpljenja i upornosti.
Napisali ste i da Vas brine način igre među sinovima. Normalno je da će dečki tražiti fizički aktivnije igre (npr. trčanje koje ste naveli), hrvanje i sl. no isto tako je moguće da u igri pretjeraju te da postanu previše agresivni jedan prema drugome ili da se igraju na opasne načine. Bitno je da ih imate na oku kada se igraju te da reagirate kada procijenite da prelaze granicu bezazlene igre. Tada ih možete prekinuti, objasniti zašto ste ih prekinuli i pod kojim uvjetima se mogu dalje nastaviti igrati. Kada postavljate bilo kakve uvjete nužno je da postavite i posljedicu koja slijedi ako taj uvjet ne ispune. Npr. ako još jednom nešto naprave neće se više moći igrati te će morati obaviti određeni zadatak. Naravno, dečki će se ponekad buniti protiv toga jer nikome nije drago kada moraju raditi nešto što ne žele, ali na taj način vrlo neposredno uče o neprihvatljivom ponašanju.
Također, prije neke aktivnosti dobro je odrediti pravila ponašanja. Npr. kada idete u kupnju dogovorite se da svaki dječak ima pravo izabrati jednu stvar koju želi i ako budu vikali ili nešto slično u trgovini da idući puta neće moći s Vama. To je samo primjer čiji princip možete primjenjivati u svakodnevnim situacijama. Odredite način na koji se mogu ponašati, što ne smiju raditi i što će se dogoditi ako budu radili nedopuštene stvari. Svako neprihvatljivo ponašanje bi trebalo dovesti do određenih posljedica. Također je uvijek dobro objasniti zašto su zabranjene stvari zabranjene.
Ono što kod odgoja ponekad i zaboravimo jest pohvaliti djecu kada nešto dobro naprave. Nagrađivanje poželjnih ponašanja pažnjom, zagrljajem ili nekom aktivnošću koju dijete voli može jednako snažno usmjeravati ponašanje djeteta. Kada primijetite da poštuju ono što ste od njih tražili, recite im to i pohvalite ih. Posljedice djeci govore kako se ne treba ponašati, no važno je da dijete zna koje je ponašanje u toj situaciji ispravno jer inače ostaje zbunjeno, a posljedice nisu djelotvorne. Ponekad se djeca ponašanju na neprihvatljive načine jer ne znaju drugačije. Stoga je važno podučiti ih kako da na prihvatljiv način traže ono što žele umjesto da viču i plaču. Pritom imajte na umu da djeca puno bolje uče iz ponašanja nego iz riječi. Iako su Vaši sinovi već dovoljno stari da s njima možete razgovarati, puno će lakše nešto shvatiti ako im to pokažete.
Ako se dječaci većinom međusobno igraju normalno je da će se ponašati slično jedan drugome iako je razlika između 4. i 6. godišnjaka značajna. Ukoliko imate mogućnosti možda bi bilo dobrpo poticati druženja s djecom slične dobi starijem dječaka, ali uz nadzor kako ne bi dolazilo do ponašanja koja Vas zabrinjavaju. Tijekom igre možete poticati dječaka da se prema drugima ponaša na način na koji biste željeli i tako potičete njegove socijalne vještine koje će mu biti potrebne u školi.
Prvi korak u svemu navedenom jest da se Vi osnažite, osvijestite to da ste Vi roditelj koji određuje pravila i granice te da su one djetetu potrebne za sretno i sigurno odrastanje. Naravno da je otpor od strane djeteta očekivan i da će vjerojatno biti suza i ljutnje i emocija koje nisu ugodne, kako djetetu tako i Vama, ali imajte na umu da su to normalne emocije s kojima se između ostalog dječak također mora naučiti nositi. Što se prije dječak nauči da njegove želje ne mogu biti uvijek ispunjene i da ponekad mora raditi stvari koje mu nisu drage to će biti lakše Vama, ali i njemu. Primjerice, možete mu reći da razumijete da mu se to ne sviđa, da se i Vi tako osjećate kada morate napraviti nešto što ne biste željeli, objasniti mu razlog zašto to ipak mora učiniti i kasnije potkrijepiti poželjno ponašanje nečim što mu je važno (npr. zajedničkim gledanjem ctića).
Kada je dijete snažno izražava svoje nezadovoljstvo pokušavajući na taj način nametnuti svoja pravila igre, roditelji ponekad pokušavajući vratiti svoj autoritet dovedu do još jačeg prkošenja djeteta. Odnos roditelja i djeteta u nekim se trenucima može činiti kao borba za moć koja stvara veliku napetost u obitelji i onemogućava im da se usklade i uživaju u svom odnosu. Stoga je ponekad važno i pažljivo birati svoje bitke. Razmislite koliko Vam je određeno ponašanje važno i prema tome odredite koliko ćete inzistirati na njemu. Primjerice, agresija prema bratu je apsolutno neprihvatljiva i tu bi bilo poželjno postaviti čvrsto pravilo i posljedicu koje ćete bez iznimke primijenjivati, no nije sve jednako važno. Možete pokušati i spriječiti neprihvatljiva ponašanja koja se javljaju kada njegove želje ne mogu biti ispunjene nudeći mu izbor između dva ponašanja koja su Vam jednako prihvatljiva, umjesto da od njega tražite da ispuni određeni zadatak, jer mu na taj način dajete dojam da poštujete njegove želje. Osim toga, jako je važno da na njegova negativna ponašanja ne reagirate iz pozicije ljutnje izazvane djetetovim postupkom jer time potičete istu poziciju kod djeteta. Ako osjetite da ste ljuti, uzmite si trenutak, udahnite, izađite iz prostorije ako je potrebno i tada reagirajte.
Spomenuli ste i zabrinutost vezanu uz dječakovu sposobnost koncentriranja tijekom rješavanja predškolskih zadataka. U njegovoj dobi je donekle očekivano da ne može dugo sjediti i biti posvećen zadacima koji njemu zapravo nisu važni. Na temelju Vašeg opisa teško je reći odstupa li njegova sposobnost koncentracije od one koja je očekivana za dob. No, s obzirom na Vaše dvojbe, možda bi bilo dobro obratiti se stručnjaku s kojim se možete posavjetovati. Spomenuli ste defektologa, no niste napisali ide li dječak na susrete redovno ili je to bio jedan razgovor. Potražiti savjete stručnjaka je dobra ideja jer Vam oni mogu dati vrlo konkretne savjete, odgovoriti na neke aktualne dvojbe i pratiti napredak. Npr. mogli biste se obratiti psihologu koji može porazgovarati s djetetom, dati svoje mišljenje o odgodi škole, a po potrebi i preporučiti načine na koji možete potaknuti razvoj koncentracije, prihvatljvog izražavanja emocija i slično. Još jedna pozitivna strana traženja podrške stručnjaka je ta da i Vama mogu dati podršku jer biti roditelj zaista nije jednostavna zadaća. Iz upita je jasna Vaša motivacija da želite promjeniti situaciju što je prvi korak prema promjeni.
Diljem Hrvatske postoje udruge i savjetovališta u koja se možete obratiti. Ako nam kažete otprilike odakle dolazite, možemo Vas uputiti na ona u Vašoj blizini.
Ako dolazite iz Zagreba možemo Vam preporučiti Savjetovalište za djecu i roditelje Dječje kuće Borovje. U savjetovalištu Vam je dostupno besplatno savjetovanje roditelja i djece koje provode stručnjaci s bogatim iskustvom u radu s djecom, kao i tematska predavanja i grupe za roditelje. Nalazi se na adresi Bože i Nikole Bionde 32, a možete im se obratiti putem telefona na broj 01 6117 190 ili e-maila (savjetovaliste@hrabritelefon.hr).
Također, ako biste željeli savjet stručnjaka vezan uz odgodu polaska u školu, možete se obratiti Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba. Nalazi se u Đorđićevoj ulici 26, a naručiti se možete na broj 01 3457 518.
Ukoliko ćete imati potrebu za određenom informacijom ili ćete jednostavno željeti popričati s nekim, možete se obratiti Hrabrom telefonu putem besplatne i anonimne savjetodavne linije (svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800), chata ( svakim radnim danom od 15 do 18 sati na web adresi www.hrabritelefon.hr/chat) ili e-maila (savjet@hrabritelefon.hr).
U ovom odgovoru ste pročitali mnogo toga. Možda ste čitajući i osjetili da bi nešto od napisanog moglo odgovarati Vašem dječaku, a nešto ne. Sva djeca su različita, a vi najbolje poznajete svoje dijete. Iskoristite ta znanja i pomno pratite njegove potrebe i osjećaje kako biste mogli procijeniti na koji način najbolje možete primijeniti pročitano kako bi postigli željenu promjenu u njegovom ponašanju. Pokušajte izbjeći trenutke u kojima će njegova negativna ponašanja prevladati u slici koju imate o njemu, primjećujte i pohvaljujte njegova pozitivna ponašanja i osobine i uživajte u trenucima provedenim s njim.
Želim Vam mnogo sreće i lijepo Vas pozdravljam,
Hana Hrpka, prof.
|