|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
13.02.2012. 17:00
Draga Mama,
Hvala Vam što ste ovim putem odlučili ukazati Vaše povjerenje i javiti se.
Vrlo je pohvalno što se brinete za Vašu djevojčicu i pomno pratite njen razvoj. Prema onome što ste nam napisali, primijetili ste da se po govoru razlikuje od svojih vršnjaka. Vjerujem da ste zabrinuti i da Vam nije lako jer ne možete uspostaviti s njom komunikaciju. Uz to su se pojavili i problemi s hranjenjem.
Navodite da djevojčica ima dvije godine i nije još izgovorila svoju prvu riječ. Ono što vam mogu reći jest da je razvoj djetetova govora individualan. Neka djeca mogu progovoriti vrlo rano. Druga progovore kasnije, ali na kraju ipak postignu uredan govorno-jezični razvoj. Kažete da djevojčica još uvijek neartikulirano brblja, koristi rječicu ne te komunicira gestama. U dobi od dvije godine djeca bi trebala koristiti jednostavne rečenice od dvije riječi, koristiti upitne riječi, proširivati svoj rječnik svaki dan, slušati i razumjeti jednostavne upute, pokazivati stvari kada ih se imenuje. ..
Kod nje govorno-jezični razvoj još nije na tom nivou. Činjenica je da je preko foruma teško prepoznati o čemu je zapravo riječ jer se to može samo u kontaktu s djetetom, zato Vas ne bih htjela dodatno zabrinuti. Smatram da bi najbolje bilo da posjetite logopeda koji će napraviti dijagnostiku te Vas uputiti što treba dalje raditi.
Ono što Vam ja mogu savjetovati jest da potičete govorni-jezični razvoj svog djeteta. Iako još ne može s Vama pričati, Vaša Vas djevojčica razumije. Razgovarajte s njom sporije, koristeći jednostavne riječi i rečenice, te promatrajte njen izraz lica i ton kako bi vidjeli je li Vas razumjela. Spomenuli ste da Vam dijete pokazuje stvari, ono što Vi u tim situacijama možete jest imenovati ono što je dijete pokazalo (npr. „Da, to je medo.“). Također, čitajte zajedno priče, pokušajte joj pokazivati i jednostavno objašnjavati slike. Pretvorite imenovanje i opisivanje u zabavnu igru, budite opušteni te nagrađujte njene uspjehe, koliko god Vam se činili mali. Nastojite ne pokazivati joj nezadovoljstvo i zabrinutost, ali joj svakako pokažite da ste sretni i ponosni kada poprati Vaše namjere svojim pokušajem ili uspjehom.
Drugi problem koji navodite jest problem s hranjenjem. Koliko sam shvatila, djevojčica je do prije nekoliko mjeseci normalno jela hranu. Niste naveli je li se možda promijenilo nešto u životu djevojčice ili u njenoj okolini? Osim toga, na ovakvo ponašanje moglo je utjecati i nešto što se dogodilo prilikom hranjenja što djevojčici nije bilo ugodno. Djeca svijet gledaju drugačijim očima nego mi odrasli. Često ono mi uopće ne primijetimo i ne smatramo značajnim, može jako utjecati na njih. Primjerice, na odbijanje jedenja za stolom moglo je utjecati negodovanje zbog nepojedene hrane, ljutnja zbog djetetovog ponašanja za stolom ili raspravljanje o različitim problemima za vrijeme ručka, koje stvara neugodnu i napetu atmosferu. Iako mi takve situacije često ni ne primjećujemo te su sasvim normalne i uobičajene, ako se ove situacije ponavljaju dijete može povezati neugodu sa situacijom hranjenja. Pokušajte ostati smireni te osigurajte ugodnu atmosferu dok jede, budite uz nju, a možda bi bilo dobro kada biste i Vi jeli s njom. Možete servirati jelo na neki zanimljiv način kako bi djetetu tanjur izgledao privlačniji ili pretvoriti hranjenje u igru. Zalogaji mogu postati vlakići koji idu u tunel, izgubljene ptičice koje traže gnijezdo ili sadržavati neku posebnu čaroliju.
Reagiranje Vaše djevojčice djelomično se može objasniti i njenom dobi i razvojnom fazom u kojoj se nalazi. U toj dobi, djeca se ubrzano razvijaju i mogu učiniti mnogo više nego prije. Stoga su vrlo znatiželjna u istraživanju okoline, počinju otkrivati vlastitu samostalnost i izražavati slobodnu volju. Dijete ima osjećaj da može sve, za njega više ne postoje neizvedive radnje i ograničenja. Vrlo često izgovara rečenice poput: „Ja ću sam!“ ili „Mogu sam!“. Problem se javlja kada roditelji od djeteta zahtijevaju previše ili ga obeshrabruju u njegovim pokušajima jer dijete tada može razviti sram i sumnju u svoje sposobnosti rješavanja problema. U situacijama hranjenja roditelji ponekad prekinu djetetove pokušaje da samo jede jer je nespretno, treba mu više vremena ili se lako zaprlja, što je jedan od načina na koji dijete može steći nesigurnost. Osim toga, otkrivanje vlastite volje često je praćeno i jakom tvrdoglavošću i prkošenjem, koje testira strpljenje roditelja. Jednostavni dnevni zadaci, kao što je hranjenje, mogu postati prave male bitke. Odbijanje određenih vrsta hrane i jedenja za stolom može biti način na koji se ona pokušava izraziti svoju slobodnu volju koju je otkrila. Inzistiranje da ostane za stolom ili dovrši ručak stoga često završava prkošenjem i plačem djeteta te nezadovoljstvom roditelja. Takve reakcije roditelja su potpuno normalne i vrlo česte, no njihovim mijenjanjem možete utjecati na promjenu kod djeteta. Na dijete ne možemo utjecati direktno, ali možemo promijeniti njegovu okolinu ili naša nedjelotvorna ponašanja kako bismo to postigli. U takvim situacijama, postoji nekoliko načina na koji možete pokušati olakšati situaciju. Dopustite joj da pokuša jesti sama, pokušajte se ne obazirati na nered i nespretnost. Pokažite joj kako i dopustite da proba sama. Također, pokušajte s njom komunicirati preko već preko odabira, umjesto putem zahtijeva. Primjerice, umjesto da kažete: „Molim te, pojedi svoje povrće do kraja“, recite joj: „Želiš li prvo pojesti mrkvicu ili pire?“ Na taj način, dajete joj prostor da izrazi svoju slobodnu volju, ali zapravo ne odustajete od onoga što Vam je važno, a to je da dijete bude sito. Dopustite djetetu određenu slobodu, primjerice: neka samo odabere gdje želi sjediti, želi li šareni ili bijeli tanjur, ili koje jelo želi prvo jesti. Razmislite što Vam je najbitnije i u tome budite dosljedni, ali u ostalim područjima budite fleksibilni.
Jesper Juul, poznati danski psiholog i stručnjak za razvoj djece, smatra da dijete već od najranije dobi može preuzeti odgovornost za neke dijelove svog života, među kojima je i hranjenje. U redu je dopustiti joj da ponekad odbije jesti i najaviti joj da može doći kada će biti gladna. U tom području ona već sad može preuzeti odgovornost za sebe i neće se dovesti u situaciju da dugo bude gladna. Pokušajte izbjeći kazne i pretjerana nagovaranja (npr. „Pojedi jednu žlicu za mamu) i nastojite izbjeći davati joj hranu koju voli umjesto obroka.
Ako problemi s hranjenjem ustraju, bilo bi dobro obratiti se djetetovom pedijatru koji će moći utvrditi radi li se o, kako vi kažete „prolaznoj fazi“ ili je možda potrebna njegova intervencija. Što se tiče logopeda, niste naveli odakle ste, ali Vas također može uputiti djetetov pedijatar. Ako ste iz Zagreba, možete posjetiti Centar za rehabilitaciju Edukacijskog-rehabilitacijskog fakulteta. Na njihovoj stranici možete naći dodatne informacije (http://centar.erf.unizg.hr/naslovna).
U sklopu Hrabrog telefona djeluje i Savjetovalište za djecu i roditelje, koje pruža mogućnosti besplatnog savjetovanja, predavanja i grupa za roditelje. Nalazi se u Zagrebu, u ulici Bože i Nikole Bionde 32, a možete im se obratiti na broj telefona 01/6117-190 ili mail: savjetovaliste@hrabritelefon.hr. Ukoliko niste iz Zagreba, možemo Vas uputiti na Vama najbliža savjetovališta.
Ako imate još pitanja, na raspolaganju Vam je i besplatna i anonimna Savjetodavna linija Hrabrog telefona, svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broj 0800-0800. Chat Hrabrog telefona dostupan je svakim radnim danom od 15 do 18 sati na web adresi www.hrabritelefon.hr/chat. Uvjerena sam da će Vam rado pružiti savjet, informacije i podršku.
Vi najbolje poznajete svoju djevojčicu i okolnosti u kojima se nalazite, i vjerujem da ćete među napisanim pronaći ono što najbolje odgovara Vašoj situaciji. Želim Vam mnogo sreće u prevladavanju ovog izazova i mnogo predivnih, toplih i skladnih trenutaka s Vašim djetetom.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
