Autor
|
Poruka
|
lile59
|
24.01.2012. 11:40
Poštovani
dijete od 8 godina ima problema sa koncentracijom i pažnjom u školi, jako sporo radi postavljene zadatke i često ne stigne sve dovršiti. (česta proimjena raspoloženja ali uglavnom je neraspoložen i potišten) opsjednut je duhovima i ratom (oružje, pucanje), na terapiji je apilepsinom, a sada mu je psihijatar savjetovao zoloft (Dg emocionalna nezrelost). . Jako sam zabrinuta i zanima me kako će djelovati taj lijek obzirom na sve izneseno.
Unaprijed hvala Srdačan pozdrav
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
31.01.2012. 18:45
Poštovana,
prije svega bi Vam željeli zahvaliti što ste nam ukazali povjerenje i obratili se za pomoć.
Vidim da Vas brinu problemi koje ima vaše dijete. Naveli ste da se dijete teško koncentrira u školi i zbog sporosti često ne stiže dovršiti zadatke te da ste primjetili da je često potišten. Možete li mi reći kada ste prvi puta primjetili promjene u koncentraciji i raspoloženju Vašeg sina te kakvo je njegovo ponašanje bilo prije? Ako možete odrediti početak promjena, što se u to vrijeme događalo u djetetovoj okolini (obitelji, vrtiću i sl.)? Osim toga, što točno mislite pod time da je dijete „opsjednuto duhovima i ratom“? Te na kraju, koja je zapravo bila početna dijagnoza zbog koje su prvi puta propisani lijekovi (apilepsin)?
Djeca koja imaju poteškoće s pažnjom ne pridaju pažnju detaljima, rade greške zbog nepažnje, imaju problem zadržavanja pažnje tijekom sata, vrlo lako ih omete neki podražaj. To im znatno otežava praćenje nastave u školi i otežava postizanje uspjeha. Poteškoće u pažnji koje opisujete ponekad mogu biti praćene i znakovima hiperaktivnosti. Je li Vaš sin uz probleme s pažnjom ikada pokazivao ponašanja kao što su: često vrpoljenje, ustajanje u situacijama kada se očekuje da sjedi na mjestu, ponašanje „kao da ga pokreće motor“, nemir za vrijeme aktivnosti ili izvršavanja zadataka, pojačanu pričljivost i slično?
Kod djece koja imaju poteškoće s pažnjom, posljedično javljaju poteškoće u usvajanju školskog gradiva. Drugačije funkcioniranje djeteta izdvaja ga među drugom djecom, zbog čega često nastaju poteškoće s prihvaćanjem od strane suučenika i socijalizacijom. Problemi u školi i u odnosima s vršnjacima čine dijete nesigurnim u samoga sebe i svoje kvalitete te mogu dovesti do loše slike o sebi, problemima sa samopouzdanjem i emocionalnih problema. Potištenost Vašeg sina koju spominjete može (iako ne mora) biti povezana s problemima u pažnji. Ono što je vrlo važno kod djece koja su suočena s takvim poteškoćama je poticati njihovo samopoštovanje. Pohvalite ga za trud, bez obzira na uspjeh u zadatku. Razmislite koje su njegove jake strane i pozitivne osobine te ga podsjećajte na njih. Budite mu bezuvjetna podrška, što prema Vašem mailu vjerujem da Već jeste. Osim toga postoje brojne prilagodbe u svakodnevnom životu koje Vi i djetetova učiteljica u školi možete uvesti, a koje Vašem sinu mogu značajno olakšati funkcioniranje i povećati šanse za uspjeh. Na ovoj web stranici možete pronaći brošuru o problemima s pažnjom i hiperaktivnosti, koja Vam može pomoći da pogledate kroz iste oči kroz koje Vaše dijete gleda svijet, s brojnim savjetima za roditelje i učitelje: http://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/hiperaktivno-dijete/
Ono što moram napomenuti jest da psiholozi, za razliku od psihijatara, nisu liječnici i ne propisuju lijekove. Stoga Vam ne mogu dati stručan savjet što s tiče lijekova koji su Vašem sinu preporučeni, njihovog utjecaja na simptome, međudjelovanja i eventualnih nuspojava. Osim toga, da bi netko mogao komentirati ovu stranu priče, važno je da bude detaljno upućen. Stoga bi bilo dobro da se sa svim pitanjima i nesigurnostima obratite psihijatru koji liječi Vašeg sina. Zamolite ga da Vam objasni zašto je propisao taj lijek, kako bi on trebao utjecati na simptome, kada možete očekivati napredak i postoje li moguće nuspojave. Ako osjećate da je to potrebno, slobodno zatražite dodatne informacije od drugog stručnjaka, odnosno drugo mišljenje. Svaki stručnjak ima specifično iskustvo i pristup, te se ne morate ustručavati tražiti dodatne informacije. U cijeloj priči Vaše dijete je ipak na prvome mjestu.
Kako zapravo izgleda tretman Vašeg sina? Prima li on osim lijekova i kakav psihološki tretman? Psihološki dio tretmana jednako je važan za što bolje funkcioniranje djeteta. Kako je Vaše dijete dosada općenito reagiralo na terapiju? Postoje li neke promjene u njegovom ponašanju? Činjenica je da je lijekovima može biti potrebno i do 6 mjeseci da počnu djelovati, a ako terapija ne djeluje, slijedi novi pokušaj promjenom lijeka ili prilagođavanjem doze.
Ukoliko ćete imati potrebu za podrškom, informacijama ili savjetovanjem možete se obratiti brojnim savjetovalištima, ovisno o Vašem mjestu boravka. U Zagrebu Vam, primjerice, možemo preporučiti Savjetovalište za djecu i roditelje, koje djeluje u sklopu Dječje kuće Borovje, na adresi Bože i Nikole Bionde 32. Možete im se obratiti na broj: 01/ 6117 190. Ako želite da dijete prođe kroz dodatnu obradu, preporučamo Vam da se obratite Poliklinici za zaštitu djece Grada Zagreba, na adresi Đorđićeva 26. Možete se naručiti na broj 01/34-575-18. Ako niste iz Zagreba, možete nam se javiti pa ćemo Vas upoznati s mogućnostima koje su bliže Vašem mjestu stanovanja.
U Hrvatskoj postoje i brojne udruge koje su namjenjene upravo pomoći djeci koja imaju probleme s pažnjom i koncentracijom i njihovim obiteljima. Primjerice:
• udruga Buđenje: udruga za razumijevanje ADHD-a
telefon: 098 / 997 - 8915 (radnim danom 17-18 sati)
e-mail: budenje@gmail.com
adresa: Kačićeva 4, 10 000 Zagreb
web: http://www.budenje.hr/savjeti_za_roditelje.php
Ukoliko Vam zatreba još kakva informacija ili ćete jednostavno imati potrebu porazgovarati s nekim uvijek možete i nazvati Hrabri telefon na besplatni broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9-20 h, ili nam se obratiti putem chata dostupnog na stranici http://www.hrabritelefon.hr, svakim radnim danom od 15 do 18 sati.
Iz Vašeg maila vidim da ste zaista brižna i topla majka, te da želite ono što je najbolje za Vaše dijete te Vam želim mnogo sreće i ustrajnosti na Vašem daljnjem putu.
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
lile59
|
05.02.2012. 18:10
Poštovana prof. Hrpka
Prvo Vam veliko hvala na Vašem opširnom odgovoru. Dijete o kojem sam Vam pisala i za koje sam stvarno jako vezana i veoma zabrinuta moje je unuče, ali situacija je takova da se ja zapravo za njega brinem i sa mnom provodi jako puno vremena . Obiteljska situacija je komplicirana roditelji ne žive zajedno , a niti normalno komuniciraju što se djeteta tiče, tako da su frustacije jako velike, i ja kao laik u tim stvarima mislim da velik dio njegovih problema proizlazi iz te situacije , jer ja uz sve nastojanje, pažnju .. nisam roditelj. Apilepsin pije od 4. godine kad je imao ne klasičan epi napad nego nešto što su liječnici najprije procjenili kao tikove ,ali je naknadnim pretragama postavljena dijagnoza epilepsije nikad kasnije se nije ponovilo ali je na redovitim kontrolama.
Sve preglede psihologa, defektologa prije škole je prošao, a od polaska u školu (sada je 2.razred) redovito ide kod logopeda i psihologa .
Napominjem da nisam stručnjak ali meni se čini da bi mu trebao netko tko će uspjeti (a znam da to nije nimalo lako) "izvući" iz njega ono što ga muči, jer i to što sam Vam napisala o duhovima i ratovima kojima je opsjednut mislim da je njegov bjeg od svega i time skreće pažnju sa svega ostalog, o tome mu je nekako najlakše govoriti.
Neznam da li sam Vam uspjela malo bolje "približiti" problem, jer mi je veoma teško i neznam na koji način najbolje pomoći tom dragom malom biću koje mi toliko znači i ništa nije krivo, a mene koliko voli toliko ipak i doživljava kao krivca za sve svoje nevolje jer ja sam tu najviše prisutna , ja ga tjeram na učenje, pokušavam naučiti na lijepo ponašanje...što naravno nije nimalo lako, jer moje bi bilo da se s njim poigram kao baka, a ne da mudem roditelj.
Srdačno Vas pozdravljam.
Sa štovanjem
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
13.02.2012. 17:00
Poštovana,
drago nam je da ste nam se ponovno obratili. Vaš odgovor nam je dao mnogo novih informacija koje nam pomažu da što bolje shvatimo svijet Vašeg unučića i hvala Vam na tome.
Iz Vašeg odgovora vidi se da ste požrtvovna baka koja brine o svom unuku, pružate mu puno pažnje te provodite zajedno puno vremena. Istovremeno kažete da ste svjesni da mu niste roditelj i da ne možete nadoknaditi nedostatak toplih i skladnih obiteljskih odnosa. Obitelj je sustav koji ima velik utjecaj na svako dijete, a prilike u kojima dijete odrasta imaju utjecaj na sve aspekte njegova života, pa tako i na školu, ponašanje i emocionalno funkcioniranje. Na taj dio nažalost u ovom trenutku ne možete utjecati, ali Vaša je uloga nezamjenjiva i vrlo važna. Svijet Vašeg unuka se nepovratno mijenja, a Vaša blizina i podrška mu pružaju stabilnost, sigurnost i zaštitu. Iako ne mogu u potpunosti ispuniti prazninu koja nastaje, one na taj način ublažavaju negativne posljedice, odnosno djeluju kao zaštitni faktor.
Napisali ste nam da roditelji ne žive zajedno. Nisam u potpunosti razumjela brinete li sami o unuku ili s Vama živi i njegova majka/otac? Kako oni gledaju na probleme koje ste iznijeli? Ostvaruje li Vaš unuk sa svakim od njih zasebno blizak i privržen odnos? Koliko često provodi vrijeme s roditeljima ili s roditeljem s kojim ne živi?
Iz Vašeg se odgovora ne može iščitati radi li se o razvodu ili ne te kada je ovakvo stanje zapravo započelo. No u svakom slučaju neslaganje i loša komunikacija između roditelja, posebno ako je razina sukoba visoka, mogu imati negativan utjecaj na dijete, posebice, ako je dijete i prije razvoda svjedočilo snažnim sukobima roditelja te ako se oni nastavljaju i nakon razdvajanja roditeljskog para. Dijete prolazi kroz intenzivne osjećaje tuge, ljutnje, zbunjenosti, prestrašenosti i bespomoćnosti. Osjećaji i ponašanja Vašeg unuka su normalni i očekivani s obzirom na situaciju. Potištenost, agresija i ljutnja koja se izražava kroz stalno razmišljanje o ratu i duhovima te problemi s koncentracijom, nisu neuobičajeni kod djece čiji roditelji prolaze proces rastave. Ukoliko takva ponašanja ustraju, potrebno je potražiti podršku psihologa, što ste i učinili.
Iako se često čuje da je bolje ostati u braku radi djeteta, stručnjaci potvrđuju da su rastava i odvojen život roditelja, ako se pazi na emocionalne potrebe djeteta, mnogo bolje opcije od ostanka u braku punom sukoba i napetosti. Nažalost ne možete utjecati na činjenicu da je da su roditelji u lošim odnosima, no možete određenim postupcima olakšati Vašem unuku taj proces. Da bi se djetetu olakšalo to stresno razdoblje, vrlo je važno pripremiti ga i biti mu podrška. Vjerujem da je psiholog već razgovarao s djetetom o nekim stvarima koje ćemo spomenuti, no i Vi možete dječaku biti podrška na ovaj način.
Razgovarajte s dječakom o tome što se događa i njegovim osjećajima i budite mu podrška. Objasnite mu da su njegovi osjećaji potpuno normalni i da je u redu tako se osjećati. Tuga nam pomaže preboljeti gubitak. Ljutnja je naša obrana, pogotovo kada osjećamo da gubimo nešto što nam je važno. Možete ga potaknuti da proba nacrtati ono što osjeća ili svoju trenutačnu situaciju, i porazgovarati s njime o tome što je nacrtao. Također ga možete pitati što bi htio reći mami i tati te na taj način pokušati otkriti njegove osjećaje i potrebe. Emocije same po sebi nisu dobre ili loše, ono što je dobro ili loše su načini na koje se izražava pojedina emocija. Primjerice, u redu je biti ljut na mamu i tatu, ali nije u redu biti agresivan.
Odrasli žele zaštititi dijete i zbog mu ne žele govoriti o samom procesu rastave. No, dijete i dalje osjeća da nešto nije u redu, a manjak informacija dovodi do zbunjenosti i straha zbog neizvjesnosti. Iako s njime ne bi trebalo dijeliti razlog zašto mama i tata više nisu zajedno, važno je primjerenim jezikom objašnjavati mu što se događa tijekom procesa i što će to za njega značiti. Primjerice, zašto se jedan roditelj odselio, s kim će on sada živjeti, kada će viđati drugog roditelja, i zašto eventualno mora na sud.
Budući da su djeca njegove dobi sklona kriviti sebe za sukobe svojih roditelja (npr. „mama i tata se svađaju jer sam ja bio zločest“), jako je važno naglasiti mu da on nije kriv za to što se događa. Isto tako, to što se njegovi roditelji međusobno ne slažu ne znači da prestati voljeti i njega, oni će i dalje biti njegovi mama i tata. Ako je moguće, bilo bi dobro da dijete i dalje viđa oba roditelja.
Najvažnije je izbjeći izlaganje djeteta sukobima među roditeljima i govorenje protiv drugog roditelja. Dijete i dalje voli drugog roditelja i time ga se stavlja u vrlo tešku poziciju biranja strana. Ako ste u mogućnosti, možete pokušati porazgovarati s njegovim roditeljima o tome kako mu zajedno možete olakšati proces. Iako navodite da je situacija među roditeljima komplicirana, oni imaju jedan zajednički interes, a to je dobrobit njihovog djeteta.
Na ovom link-u, http://www.hrabritelefon.hr/hr/stranica/135/publikacije, možete pronaći brošuru u izdanju Hrabrog telefona „I mama i tata: Kad se roditelji rastaju“ u kojoj možete pronaći niz korisnih savjeta kako razgovarati s Vašim unukom i uvida o njegovom malenom svijetu kakav je sada. Osim toga, ako nam pošaljete Vašu adresu na e-mail (savjet@hrabritelefon.hr), možemo Vam poslati radnu bilježnicu za djecu „Kada se mama i tata razvode“. Ona može biti podrška Vašem dječaku u proradi osjećaja i misli vezanih uz rastavu njegovih roditelja.
Napisali ste i da unuk ide redovito kod psihologa, a s druge strane se brinete kako još nitko nije uspio „izvući iz njega ono što ga muči“. Jesu li roditelji pokušali razgovarati sa psihologom o napretku vašeg unuka? Bilo bi važno da i vi i roditelji iznesete svoje brige i dvojbe oko problema s kojima se Vaš unuk suočava, kao i oko lijeka kojeg je savjetovao psihijatar. Proces psihoterapije zahtijeva određeno strpljenje i vrijeme kako bi se moglo doprijeti do i proraditi djetetove osjećaje vezano uz proces rastave, pogotovo zato jer on još uvijek traje. Ukoliko nakon nekog vremena i dalje nećete osjećati napredak, slobodno potražite drugo mišljenje na nekoj od adresa na koju smo Vas uputili. Ako ste u mogućnosti, još jednom bih Vam htjela preporučiti dolazak u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba. Stručnjaci koji ovdje rade imaju zaista bogato iskustvo u radu s djecom koja se nose s procesom rastave braka. Njena adresa je Đorđićeva 26, a naručiti se možete na broj 01/34-575-18. Uputnica se može nabaviti od liječnika opće prakse, tj. pedijatra.
Kada djeca imaju problema, često i odrasli koji brinu o njima trebaju podršku i savjet jer imaju puno pitanja i dvojbi. Iz vašeg odgovora vidim da Vam je jako teško jer puno ulažete u odgoj i brigu o vašem unuku, kao i da se osjećate pomalo sami u svemu tome. Iz onoga što ste napisali, dobila sam dojam da na sebi nosite veliku odgovornost za njega. Pokušajte svoje brige podijeliti s roditeljima te im dati do znanja koliko vam je stalo do unuka i njegovog napretka kako biste dobili od njih informacije o tome kako oni vide situaciju u kojoj se nalazite. Koliko god možete pokušajte podijeliti tu odgovornost s njima. Osim toga, vrlo je važno da ponekad uzmete koji trenutak za sebe, popričate s bliskom osobom ili nekom stručnom osobom koja Vam može biti podrška.
Još jednom podsjećam da savjet, informacije i prije svega podršku uvijek možete pronaći i putem besplatne i anonimne savjetodavne linije Hrabrog telefona svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broj 0800-0800. Na raspolaganju Vam stoje i chat dostupan svakim radnim danom od 15 do 18 sati na web adresi www.hrabritelefon.hr/chat i putem e-mail-a: savjet@hrabritelefon.hr.
Želim još jednom naglasiti kako ste vidi da ste zaista brižna baka i da želite ono što je najbolje za svoje unuče. Nadam se da će vam barem neke od informacija koje sam vam pružila koristiti te da ćete u suradnji sa roditeljima, školom i psihologom uspjeti iznaći rješenja problema koji vas muče.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
lile59
|
18.02.2012. 20:50
Poštovana prof. Hrpka
Kao prvo oprostite što Vas ovoliko gnjavim, ali Vaše riječi i Vaš pristup je toliko topao i pun razumijevanja i ja sam jako tužna što Vam
nisam bliže pa da se osobno upoznamo.
Ja ću Vam pokušati još pojasniti situaciju u kojoj živi i nalazi se moj dragi unučić, to malo biće koje mi toliko znači, a ne znam kako mu pomoći.
Roditelji su sada u fazi brakorazvodne parnice, ali ne žive zajedno preko 3 godine, a i ono što su bili zajedno najmanje je ličilo na brak i zajedništvo, mada detalje ne mogu govoriti jer nismo živjeli zajedno, tj. oni su imali svoj stan u kojemu su bili sami.
Moj unuk otkako je krenuo u školu, preko tjedna je kod mene, za vikend ide k tati, s tim da s mamom kontaktirta (najviše telefonom) im ona ga tu i tamo uzme kad njoj to odgovara, ali ne u kontaktu i dogovoru bilo sa mnom , bilo s njegovim tatom, da Vam ne govorim da je on u drugom razredu a ona još ne pozna njegovu učiteljicu onda Vam je jasno koja je kvaliteta tih kontakata. Nemojte me krivo shvatiti da ja ne želim da dijete kontaktira s mamom dapače tko sretniji od mene da je s njom i da ima normalan život ali to je nemoguće jer ona nije spremna za to . Mislim da upravo puno problema i agresije potiče upravo od mame koja mu i za tatu, a naročito za mene govori jako ružno (stara vištica) tako mda je on jadničak izluđen i izgubljenu svemu tome. Činjenica je da bi moja uloga trebala biti kao bake da se kod mene dođe poigrati , odmoriti.. ali ne upravo suprotno ja sam ta koja inzistira na pisanju zadaće, učenju, lijepom ponašanju... i naravno da ga ja nerviram kad je sa mnom 24 sata na dan. Ja sam 100% zato da se ljudi radije razvedu nego loše žive, ali kad su tu djeca onda treba paziti da ih to što je moguće manje rani,a ne se ponašati kao da ih nema ili što je još gore preko njihovih leđa se prepucavati i blatiti jedan drugoga i time uništavati živo0t djetetu.
Jako dobro ste prosudili da sam u svemu tome sama jer moj suprug od svega toga je jako nervozan i na njegovu podršku slabo mogu računati, ali s druge strane ne stvara mi velike probleme, te se mogu malome posvetiti, a to i činim zanemarivši pri tom i sebe što mi nije žao , ali me strah koliko će sva ta moja nastojanja uroditi plodom i stvarno me jako brine njegovo ponašanje .Stoga Vas još jednom najljepše molim da mi ako znate kažete komu i gdje se ovdje u Splitu obratiti za stručnu pomoć
Unaprijed se od srca zahvaljujem i srdačno Vas pozdravljam.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
23.02.2012. 13:30
Poštovana,
hvala Vam na ponovnom javljanju i što ste dodatno pojasnili situaciju u kojoj se nalazite i Vi i Vaše unuče, kao i cijela Vaša obitelj.
Iz Vašeg odgovora može se pročitati da unuk većinu svog vremena provodi s Vama, odnosno da s Vama i živi. Roditelje povremeno posjećuje, tatu vikendom, a mamu povremeno, ovisno o njenim željama. Zapravo unuk živi s Vama, spremate mu obroke, pomažete oko škole i brinete o njemu u svakom pogledu kao što bi to radila i majka. Iako ne možete potpuno zamijeniti bliskost koju bi Vaš unuk trebao imati sa roditeljima, trudite se ublažiti posljedice koje je na njega ostavio razvod roditelja kao i nesređeni odnosi u obitelji prije samog razvoda. Ponovno Vam želim naglasiti kako je ono što radite iznimno i kako time neizmjerno pomažete svom unuku da prebrodi razvod roditelja. Situacija koju ste opisali je za njega vjerojatno vrlo zbunjujuća. Budite mu i dalje podrška, razgovarajte s njim o njegovim osjećajima vezanim za roditelje i dajte mu dozvolu za njih. Važno je da Vaš unuk zna da je u redu osjećati i tugu i ljutnju, kao i svaku drugu emociju, te da ima Vas koji mu možete biti podrška.
Naveli ste i kako se bojite da je za agresivno ponašanje vašeg unuka djelom odgovorna i njegova majka koja mu negativno govori o ocu i Vama. Jako mi je žao to čuti jer je jako važno izbjeći da se dijete izlaže sukobu između roditelja, kao i da sluša govorenje protiv drugog roditelja, a u Vašem slučaju i protiv Vas koja brinete o njemu. Vaš unuk voli svog oca i voli Vas te je vrlo vjerojatno jako zbunjen onime što čuje od majke te se nalazi u jako teškog poziciji gdje mora izabrati "koga više voli". Bilo bi dobro kad biste pokušali na smiren način razgovarati s majkom i ocem o tome što se događa i kako to možete spriječiti. Na kraju krajeva svo troje volite dječaka i želite mu najbolje.
U prošlom odgovoru sam pisala i o tome kako su djeca njegove dobi sklona kriviti sebe za sukobe svojih roditelja te da je jako važno naglasiti mu da on nije kriv za to što se događa. Isto tako, to što se njegovi roditelji međusobno ne slažu ili što se Vi ne slažete s majkom, ne znači da ćete prestati voljeti i njega, oni će i dalje biti njegovi mama i tata, a Vi njegova baka.
Također ste dobro naglasili da ste preuzeli puno odgovorniju ulogu na sebe od uloge prosječne bake. Prosječna baka provodi vrijeme sa svojim unukom u igri i povremenom druženju, dok ste Vi u situaciji da brinete o njemu kao majka. Vaš unuk osjeća da to na neki način nije Vaša "prirodna" uloga jer on ima svoju majku. Bilo bi važno da i o tome razgovarate s njim. U Vašem odgovoru naveli ste kako smatrate da njegova majka nije spremna za tu ulogu. Što o tome misli njegova majka? Rekli ste i da je u tijeku brakorazvodna parnica. Znači li to da se odlučuje i o tome kome će pripasti skrbništvo nad unukom, odnosno da bi i na tom području moglo doći do promjena? Bilo bi važno da i na to pripremite unuka. Bit će mu lakše ukoliko zna što može očekivati i što se može dalje dogoditi. Djeca možda ne znaju sve detalje koje odrasli taje, ali osjećaju neizvjesnost, te je važno razgovarati s njima.
Naveli ste već kako Vaš unuk odlazi kod psihologa, no niste zadovoljni napretkom koji pokazuje. Psihoterapija je proces koji traje neko vrijeme, a budući da je brakorazvodna parnica u tijeku, potrebno je neko vrijeme kako bi se proradili djetetovi osjećaji vezani za razvod braka i općenito situaciju u kojoj se nalazi. Ukoliko nakon nekog vremena i dalje nećete osjećati napredak, slobodno se obratite drugom stručnjaku i potražite drugo mišljenje. Također bi bilo važno da potražite podršku i za sebe jer iz Vaših odgovora osjećam da ste jako zabrinuti za unuka, te da se i sami nalazite u nezavidnoj situaciji gdje ste iz uloge bake prešli u puno zahtjevniju ulogu, pa se i sami nalazite u žarištu sukoba koji se događa između roditelja.
Ovo su neke institucije u Splitu gdje se možete obratiti za pomoć, savjetovanje i podršku:
• Obiteljski centar Splitsko-dalmatinske županije - nudi savjetovanje, a otvorena je mogućnost kontakta elektroničkom poštom (savjet@obiteljskicentar-sdz.hr), telefonom ((021) 384 364) ili osobnim dolaskom. Radno vrijeme: ponedjeljak, srijeda i petak od 8 do 15, utorak i četvrtak od 8 do 18.30. Obiteljski centar se nalazi na adresi Trg Franje Tuđmana 3.
• Društvo za psihološku pomoć i podršku adolescenata i obitelji - nalazi se na adresi Kraj Sv. Marije 113, a možete im se obratiti putem telefona na broj 021/59-13-77
Savjet, informacije i podršku uvijek možete pronaći i putem besplatne i anonimne savjetodavne linije Hrabrog telefona svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broj 0800-0800. Na raspolaganju Vam stoje i chat dostupan svakim radnim danom od 15 do 18 sati na web adresi www.hrabritelefon.hr/chat te savjetovanje putem e-mail-a:
savjet@hrabritelefon.hr.
Još jednom pohvaljujem Vašu brigu i trud oko unuka i želim Vama i Vašem unuku puno sreće u nalaženju odgovora na pitanja koja Vas muče. Nadam se da će Vam informacije koje sam Vam nastojala pružiti koristiti te da ćete uspjeti pronaći adekvatnu pomoć za Vašeg unuka, kao i podršku za sebe samu.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|